"Ugrožena prava selefija u BiH"

DW: Po prvi put će biti predstavljeno viđenje selefija sa sociopsihološkog aspekta. Odakle ideja i u čemu je specifičnost same studije, koji je njen cilj?

Srđan Puhalo: Kada svakodnevno čitate o tim "strašnim" bradonjama koje mediji najčešće nazivaju vehabije, a istovremeno izjednačavaju sa teroristima od kojih strijepi cijeli svijet, sasvim je normalno da se zapitate ko su ti ljudi? Zapitate se ko su oni, kako razmišljaju, odakle dolaze, od čega žive, sa kakvim se problemima susreću i da li su svi do jednog spremni da se dignu u vazduh? O tome sam mnogo razmišljao i onda sam krajem 2015. godine odlučio da probam da uradim ovo istraživanje. Kada sam to glasno izgovorio, mnogi su kazali da je to nemoguće uraditi, drugi su bili prestrašeni samom idejom, a treći su mi savjetovali da potražim savjet psihijatra. Urađena su tri istraživanja koja se na različite načine bave selefijama. Cilj nam je bio da damo, koliko je to uopšte moguće, zaokruženu sliku o selefijama u BiH. Ovo nije publikacija koja je za ili protiv selefija i njihovog poimanja i načina praktikovanja islama, ovo je sociopsihološka studija u kojoj smo dali priliku selefijama da kažu ko su i šta su, građanima BiH da kažu kako ih opažaju i šta osjećaju prema njima i da vidimo kako printani mediji i portali pišu o njima. Specifičnost je i u tome što je ovo jedna od rijetkih studija koja se ne zasniva na ličnom iskustvu života u selefijskoj zajednici, na podacima bezbjednosnih službi i agencija, već na odgovorima koje smo dobili direktno od selefija i građana.

Do kakvih saznanja ste došli, općenito i u sociopsihološkom smislu?

Odmah na početku anketiranja bilo mi je jasno da je to prilično heterogena grupa i da se oni međusobno veoma razlikuju - po karakteru, po načinu odijevanja, po načinu na koji im funkcioniše porodica, po poslovima koje rade, po životima koje su vodili prije nego što su počeli da praktikuju islam na ovaj način. Neki su bili veoma ljubazni, neki nisu prestajali da se smiju i šale, dok je bilo i onih koji su bili ćutljivi, uzdržani i nepovjerljivi. Potpuno su svjesni da i među njima ima kukolja i da je neke stvari trebalo da rade drugačije, tako da se ni po tome ne razlikuju mnogo od nas.

Do kakvih rezultata ste došli po pitanju medija i njihovog odnosa prema selefijama?

Dobijeno je mnogo zanimljivih rezultata tako da ću nabrojati samo neke. Printani mediji o selefijama uglavnom izvještavaju ili neutralno ili negativno. Negativno izvještavanje o selefijama je posebno prisutno u medijima iz Republike Srpske i kod "hrvatskih" dnevnih novina i portala. Selefije se prikazuju stereotipno i vrlo često izjednačavaju sa teroristima, a pri tome se svjesno zanemaruju svi ostali aspekti njihovog života i rada. O njima najviše govore "neimenovani i dobro obaviješteni izvori". Stiče se utisak da mediji manje ili više svjesno šire strah od selefija među građanima BiH, prikazujući ih kao veoma moćne i organizovane, kojih se ne plaše ili čak sa njima tajno sarađuju i neke institucije sistema.

A stav građana?

Građani BiH nemaju mnogo znanja o selefijama i informacije koje imaju o njima najčešće dobijaju od televizije. Imajući u vidu kako se selefije prikazuju u javnosti, ne treba da nas začudi što građani BiH selefije opisuju isključivo negativnim stereotipima. Za najveći broj stanovnika BiH, selefizam je nešto što se domaćim muslimanima nameće izvana, ali Srbi i Hrvati smatraju da tu ima i uticaja Islamske zajednice BiH. Najveći broj selefija, naime nešto više od dvije trećine, su članovi Islamske zajednice BiH, a njih 90 posto Islamsku zajednicu BiH smatra svojom zajednicom. Neki oblik nasilja doživjelo je 37.7 posto selefija. Najčešće je to verbalno i emocionalno nasilje, dok je na trećem mjestu ekonomska ugroženost.

Da li selefijski pokret utiče na kulturni i tradicijski milje u BiH?

Teško je reći koliki je njihov stvarni uticaj danas u BiH tj. među domaćim muslimanima. Mi ne znamo koliko ima ljudi u BiH koji za sebe kažu da se selefije. Na osnovu pisanja medija pomislili bismo da su oni moćniji od države i njenih institucija, da su se infiltrirali u sve pore društva i da su veoma opasni. Mislim da je realnost dosta drugačija. Recimo da ne postoji nijedna džamija u BiH koja je pod kontrolom selefija. Meni se čini da su oni – selefije – uspjeli da natjeraju Islamsku zajednicu BiH da počne ozbiljnije da radi na terenu.

Treba li strahovati od selefija i do kakvih ste viđenja i razmišljanja došli kada se selefizam, odnosno selefije ili vehabije dovode u vezu s terorističkim aktivnostima?

Ne može se sporiti da među selefijama ima ekstremista, ali ja mislim da je taj broj mnogo manji nego što mediji i pojedini "analitičari" prikazuju. Najveći broj tih ljudi je otišao iz BiH na ratišta u Siriji i Iraku, što su neke selefije doživjele kao olakšanje i ja nisam sreo nijednog selefiju koji je odobravao bilo koji oblik nasilja nad ljudima bez obzira na njihovu etničku pripadnost ili vjeru. Meni je bila vrlo zanimljiva njihova perspektiva onoga što se dešava u Siriji i Iraku i ona se razlikuje od onoga što možemo svakodnevno slušati u našim medijima.

Kakav je odnos selefija prema zajednici, prema drugima i drugačijima? Kakva su njihova razmišljanja?

Selefije imaju jasne stavove o mnogim pitanjima, danas u to nema sumnje, i oni te svoje stavove zasnivaju na svojim vjerskim učenjima. Oni znaju kako bi jedan musliman u BiH trebao da živi, ali nisam siguran da će to muslimani u BiH prihvatiti. Nama koji to gledamo sa strane ti stavovi mogu izgledati kruto, zastarjelo i prevaziđeno, ali to je njihov izbor i društvo to mora poštovati. Dok god njihovi stavovi ne ugrožavaju druge ljude, selefije ne predstavljaju prijetnju za demokratsko društvo i dok ne krše zakon niko nema pravo da ih na bilo koji način sankcioniše. Čak mi se čini da su danas njihova prava u BiH prilično ugrožena i da je malo koga za to briga. Oni su danas ljudi koje društvo, svjesno ili ne, drži na margini ni samo ne znajući šta da radi s njima. Nisam siguran da je to baš dobra taktika jer upravo ta marginalizacija unutar društva može da rezultira radikalizacijom pojedinaca.

Da li su bitno različita viđenja selefija u dva BiH entiteta, odnosno u različitim dijelovima BiH?

Naravno da se razlikuju ali ta razlika se zasniva na etničkoj tj. vjerskoj pripadnosti. Te razlike se vide u medijima gdje su "srpski" i "hrvatski" mediji mnogo negativniji prema njima u odnosu na "bošnjačke" medije. Srbi i Hrvati imaju značajno manje ličnih kontakata sa selefijama i oni selefije opisuju negativnim stereotipima. Znanje o selefijama je generalno loše - samoprocjena ispitanika, a ono je pogotovo loše kod Srba i Hrvata. Hrvati imaju najnegativnije stavove prema selefijama, a potom Srbi. Radikalni antiselefizam, kao i negiranje prava na selefizam, najprisutniji je kod Hrvata, nešto manji kod Srba, a najmanji kod Bošnjaka.

Koliko su mediji pozitivno/negativno, uticali na javnost po pitanju selefija/vehabija?

Mediji su ti koji kreiraju javno mnjenje u svakom društvu i njihov uticaj je presudan. Mi smo pet mjeseci pratili pisanje printanih medija i portala i možemo reći da je najveći broj objava zabilježen u Dnevnom avazu, zatim slijede Dnevni list i Oslobođenje. Kada se govori o internet portalima, najeći broj objava je zabilježen na portalu www.dnevnik.ba. Najviše objava smo imali u novembru prošle godine, kada se desilo ubistvo dvojice pripadnika Oružanih snaga BiH u Rajlovcu. Imamo nešto veći broj neutralanih (53,6%), nego negativnih (46,3%) objava. Najveći broj objava sa negativnim tekstovima zabilježen je u Dnevnom avazu i Nezavisnim novinama, a potom u Glasu Srpske i u Dnevnom listu. Kada govorimo o naslovima, oni su najčešće bili informativni (809), a  potom senzacionalistički (201). Medijima je veoma važno da brzo reaguju nauštrb kvaliteta, tačnosti i provjerenosti informacija... Često se u medijima selefije izjednačavaju sa teroristima "spavačima" ali i osobama koji su iznad zakona i kojima država ne može ništa.

Ovakva jedna studija sigurno je bila izazov. Da li je bilo poteškoća pri istraživanju i prikupljanja materijala za njenu izradu?

Kada sam odlučio da uradim ovo istraživanje nisam poznavao ni jednog selefiju, niti sam znao kako će reagovati kada ih budem kontaktirao. Sa njima sam bio potpuno otvoren i rekao sam im da želim da uradim jedno naučno istraživanje u kojima neće biti politike i zlonamjernih spekulacija, već da će se sve bazirati na dobijenim rezultatima. Rekao sam im da sada imaju priliku da pokažu ko su i šta su, a da ću ja to vjerno prenijeti, ali i to da nisam došao da ih prevaspitavam i da ih prihvatam takvim kakvi jesu. Naravno, bilo je nepovjerenja, ubjeđivanja i odbijanja da se učestvuje u istraživanju, ali to su stvari koje sam očekivao jer, kako su mi kazali, do sada su mnogo puta bili izigrani i prevareni, pogotovo od medija. Nadam se da se neće osjećati prevarenim nakon što pročitaju ovu publikaciju. Posebno sam ponosan što sam uspio da posjetim Bočinju, Ošve i Gornju Maoču koje su mediji opisivali kao "leglo terorista".

Kakve reakcije javnosti i medija na studiju očekujete, budući da gotovo svaki vaš komentar pokrene buru različitih reakcija i da vas smatraju svojevrsnim provokatorom?

Vjerujem da ću od danas postati i plaćenik Saudijske Arabije, pored toga što sam već njemački, američki, bošnjački i soroševski plaćenik.

Radite li na nekim novim, interesantnim projektima?

Imam planove da se bavim selefijama i sljedeće godine, ali to ne zavisi samo od mene već i od njih. Nadam se da ih neću razočarati ovim istraživanjem i da ćemo nastaviti saradnju. Mnogo je pitanja i nedoumica, planovi su još ambiciozniji... ali o tom potom.

Srđan Puhalo je doktor psihologije iz Banje Luke. Bavi se političkom i socijalnom psihologjim, te istraživanjem javnog mnjenja. Aktivan je i kao blogger, a svojim stavovima često uzburka javnost u oba BiH entiteta.