Strah zvaničnog Skoplja

Bio je to pokušaj da se probude zli duhovi iz 2001. Mnogo toga podsjeća na tadašnje događaje. Mediji su tada, kao i sada, javili da se pojavila grupa uniformisanih i naoružanih ljudi u sjeveroistočnom dijelu Skoplja, na kosovsko-makedonskoj granici. To je „oprobana lokacija“ za takve aktivnosti. Potom je uslijedio i napad te naoružane grupe na makedonsku pograničnu policiju, a vlada sve to skoro pa da je ignorisala.

Ipak, između ta dva događaja proteklo je 14 godina i današnja situacija bitno se razlikuje od ondašnje. Ohridski sporazum kojim je 2001. okončan sukob makedonskih snaga bezbjednosti i albanskih pobunjenika, nije ostao bez efekta. Sa jedne strane, Albanci koji sačinjavaju četvrtinu stanovništva Makedonije mnogo su bolje zastupljeni u državnim institucijama, a Makedonci su to, s druge strane prihvatili, ili su se makar na to navikli. Međuetnički odnosi u zemlji još uvijek su fragilni, ali su ipak mnogo stabilniji nego tada. Dokaz za to jeste da akcija naoružane grupe nije naišla na značajniju podršku političkih partija makedonskih Albanaca ili albanskog stanovništva, ali ni susjednih zemalja.

Dešavanja koja su se očekivala

Ako je to tako, onda se postavlja pitanje zašto su morale da poginu 22 osobe, osam policajaca i 14 napadača? Za jasan odgovor je, dan posle događaja, prerano. Predstavnici zvanične makedonske vlasti okvalifikovali su taj događaj kao „teroristički akt koji je došao spolja sa ciljem da destabilizuje državu“. U javnosti su u opticaju razna nagađanja. Po jednima je to akcija kriminalaca koji su htjeli da osiguraju put za svoj šverc. Po drugima, u pitanju međunarodna zavjera kako bi se osujetili planovi o izgradnji ruskog gasovoda – jer je Makedonija, navodno, izabrana kao najslabija karika u lancu Turska-Grčka-Makedonija-Srbija-Mađarska. Treći su pak uvjereni da iza svega stoji makedonska vlada koja želi da skrene pažnju sa optužbi kojima je izložena zbog korupcije i zloupotrebe vlasti.

Nezavisno od toga da li ima realne osnove za ovo posljednje nagađanje, mnogi u Makedoniji su ovako nešto očekivali. Iznenađujuće su jedino razmjere incidenta. Postojala su upozorenja da će klika oko premijera Gruevskog, prije velikih demonstracija opozicije zakazanih za 17. maj, pokušati da inscenira međuetnički konflikt kao posljednje sredstvo za skretanje pažnje sa najtežih slučajeva zloupotrebe vlasti. Naime, snimci koje posjeduje opozicija i koje sukcesivno objavljuje, ukazuju na korupciju tešku milione evra, na veliku zloupotrebu vlasti, kao i na direktan uticaj na pravosuđe i medije. U to spada čak i pokušaj da se zataška ubistvo koje je počinio jedan policajac. Objavljivanje snimaka postepeno ugrožava premijerovu vlast.

Građanska svijest se budi

Ja ipak mislim da je za vlast najopasnija građanska svijest koja se budi iz dubokog sna. Svakodnevne demonstracije stotina i hiljada građana, najprije u Skoplju, pa onda i u drugim gradovima, prijetile su da kanališu veliko nezadovoljstvo osiromašenog naroda i omladine bez perspektive. Prema mom mišljenju još je važnije to da su Makedonci, Albanci i Srbi demonstrirali zajedno. „Zajedno smo jači“, uzvikivali su ljudi na protestima, pokazujući tri uvezane nacionalne zastave – makedonsku, albansku i srpsku. Sada je svejedno ko je organizovao incident u Kumanovu, ali svi koji žele da destabilizuju Makedoniju morali su da reaguju nakon ovakvih slika udruženih ljudi.

I još jedan aspekt se mora spomenuti: međunarodna javnost i političari morali su mnogo ranije da posvete pažnju razvoju događaja u Makedoniji. Situacija u zemlji zaoštravala se u dubokoj sjenci krize u Ukrajini i finansijske krize u evrozoni. Poslije samita sjevernoatlantskog pakta 2008. i grčkog veta na prijem Makedonije koji je već bio dogovoren, postale su primjetne negativne tendencije koje su se u međuvremenu samo pojačavale. Reformska želja je splasnula, autoritarno rukovođenje državnih poslova postalo sve izrazitije i zemlja, uprkos svim preporukama Evropske komisije, ide u suprotnom smjeru.

U Makedoniji ne postoji politički dijalog, opozicija bojkotuje parlament… Sve se to moglo na vrijeme izbjeći, ali je grčki veto na prijem Makedonije u NATO poslužio kao izgovor i drugim protivnicima proširenja Evropske unije. Nije se energično reagovalo na sve optužbe kojima je bila izložena vlada u Skoplju. Sada smatram da će Evropsku uniju koštati mnogo više napora da preusmjeri zemlju na pravi put. To mora da se dogodi i međunarodna zajednica može da računa s tim da u Makedoniji ima puno onih koji žele modernu i zaista demokratsku otadžbinu.