"Sve za bolju budućnost moje djece"

Prvo na šta pomisli kada se ujutro probudi je „posao". „U ovom trenutku je to najvažnije: posao, posao, posao." Sezar ima 38 godina i otac je dvoje djece. Živi skučeno kod jednog daljeg rođaka. Ali, za početak je na sigurnom i bez straha od uličnih pljačkaša ili kriminalnih bandi.

- pročitajte još: Bijeg u bolju budućnost?

Bilo mu je potrebno dva mjeseca da iz svog rodnog mjesta u Hondurasu stigne do meksičko-američke granice. I nije uvijek izgledalo da će da uspije. Ovaj dugačak put prešao je pješke zajedno sa svojim sinom (17), ćerkom (9) i suprugom. Jedan dio puta uspjeli su da se prebace autobusom, a da pređu granicu, pomogla im je jedna humanitarna organizacija.

Sezar kaže da je zahvalan Džozefu Bajdenu, da je porodicama omogućio da uđu u zemlju. Pod Donaldom Trampom ne bi bilo takvog izuzetka. Onda bi morao na neki ilegalan način da pokuša da uđe u SAD. Ili bi sa stotinama hiljada drugih čekao u kampovima da vidi šta će se dogodiri - bespomoćan i u stalnom strahu da će biti ponovo vraćen.

A onda su došle bande

„To bi bilo opasno po život", kaže on. Kada Sezar govori o svojim željama, njegovoj budućnosti, pogled mu je otvoren, direktan, jasan. Kada govori o prošlosti oči počinju da mu trepere. Kolebljivo se kreće tamo-ovamo. Kao ljudi koji provjeravaju okolinu da vide vreba li opasnost.

- pročitajte još: S meksičke granice: "Nećemo ih sve moći spasiti"

Odgovori su mu kratki. Imao je frizerski salon u selu u kojem je živio on i mnogi njegovi rođaci. Posao je išao dobro. Imao je dovoljno za život. Dok nisu došle bande i iznuđivale novac za zaštitu, prijetile mu i na kraju oduzele osnovna sredstva za život… Nije vidio nikakvu drugu mogućnost nego da napusti svoju domovinu. Nadu su mu dale riječi novog američkog predsjednika da će u zemlju pustiti porodice s djecom i tamo provjeriti da li imaju pravo da legalno ostanu u SAD. Sezar skoro da nema više nikakav kontakt sa domovinom. „Razočaran sam." Ne želi da kaže ništa više o tome. Ali, bol se osjeća i u ovoj kratkoj rečenici. Bol zbog toga što je morao da napusti kuću. Takođe i zbog toga što se niko u Hondurasu ne bori protiv korupcije i nasilja.

Ispuniti snove djece

Trpjeti ili pobjeći – druge mogućnosti izgleda da nema. Čak iako u ovom trenutku ne treba da se plaše iznuda narko-kartela, situacija u kojoj se nalazi ova porodica je sve samo ne sigurna. „Sad moramo da čekamo na papire", kaže Sezar. Ipak, priča, da su on i supruga uspjeli da nađu posao. Ona radi u jednoj piljari. A on pokušava da se etablira u jednom frizerskom salonu. Malom salonu na sjeveru Majamija, gdje gledaju da se snađu mnogi iz Latinske Amerike.

- pročitajte još: Migranti u Njemačkoj: Iz Hondurasa na Baltičko more

Teško mu pada to što mora još da se strpi, ali, kaže, najgore je prošlo. „Kada sam u Meksiku sa svojom djecom i suprugom spavao na ulici, progonjeni od policije, zatvarani…" - danima su bili zatvoreni u neizvjesnosti da li će ih vratiti u Honduras. „To je bilo najgore", kaže Sezar. Sada se barem malo vratio osjećaj mira. Djeca barem mogu da se raduju kolikoj-tolikoj normalnosti, da u septembru kao i sva druga djeca krenu u školu.

Bez straha od bandi.

A to je za njega najvažnije; zbog toga je krenuo na opasan put: „Sanjam da vidim kako moja djeca ispunjavaju svoje snove", kaže a oči mu ne trepere - kada priča o budućnosti.

Pratite nas i na Facebooku, na Twitteru, na YouTube, kao i na našem nalogu na Instagramu