„Ljudi ne žele da budu heroji“
6. august 2018
Deutsche Welle: Vi ste jako dugo educirali mlade o važnosti građanske hrabrosti i građanskog neposluha. Autorica ste i knjige "Dobri ljudi u vremenu zla". Šta je to uopšte građanska hrabrost i zašto je ona važna?
Svetlana Broz: Građanska hrabrost predstavlja volju i praktičnu vještinu neposlušnosti, otpora, suprotstavljanja i nenasilne borbe protiv zloupotrebe moći bilo koje javne ustanove, privatne kompanije ili pojedinaca koji namjerno zanemaruju svoju dužnost ili nezakonito koriste prednost svojih političkih, ekonomskih ili socijalnih moći kršeći ljudska prava – bilo u građanskom ili političkom životu, medijima, biznisu ili u akademskoj, religijskoj ili porodičnoj sferi. Njeno iskazivanje je neophodan uslov za razvoj demokratije u primitivnim društvima poput onih u našoj regiji.
Društva u regiji su primitivna?
Da. Ne može se govoriti o razvijenom društvu u zemljama u kojima vladaju isti mitovi i predrasude kao i prije dvije stotine godina, koje su političari i kler stavljali u funkciju beskrupuloznih ratova koje su vodili devedesetih, a vladaju pomoću njih i četvrt vijeka kasnije. Primitivna su i zato što su vodila ratove usred Evrope krajem 20. vijeka, a 25 godina nakon ratova nisu u stanju da se suoče sa istinom i odgovornošću za ono što su u ime svojih podanika učinile u istim tim ratovima, nego se vraćaju u još dalju prošlost,oživljavajući najmračnije kolaboracionističke nacifašističke pokrete iz Drugog svjetskog rata dajući im legitimitet. Pitam se često kuda nas vodi toliki primitivizam, a svaki racionalan odgovor je poražavajući.
Građani država bivše Jugoslavije su u većini slučajeva nezadovoljni politikom, zdravstvom, obrazovanjem i generalnim stanjem u svojim državama. Međutim pobune protiv toga su veoma rijetke, a mladi u sve većem broju odlaze. Da li je to zbog nedostatka građanske odgovornosti i građanske hrabrosti?
Mladi iz regije Zapadnog Balkana zaista najčešće biraju ono što misle da je lakše, a to je otići iz svoje društveno neuređene, primitivne i u korupciju i kriminal potonule zemlje u neku visoko razvijenu zemlju čija pravila i zakone moraju poštovati, a jedino što treba jeste da nađu sebi posao, ma koliko to teško bilo. Rijetko se pitaju kako su te zemlje došle do tako visokog društvenog standarda, i kako bi oni mogli pomoći svom društvu da se izdigne iz kala u kojem se svi kolektivno valjaju. Vrlo su rijetki mladi ljudi na našim prostorima koji imaju svijest o svojoj odgovornosti u društvu, a malo je onih znaju šta znači biti građanin. Generalno, vrlo je rijetka građanska odgovornost pa samim tim i građanska hrabrost na našim prostorima, iako je tu najpotrebnija.
Zašto?
Prvo ću postaviti jeretično pitanje: da li iko zna koliko procenata stanovnika živi u tim državama, a koliko procenata građana? Da li je ikada iko u njima pravio istraživanja na tu temu? I ustvrdiću, a voljela bih da me demantuju, ali činjenicama, da se u svim ovim državama na vlasti nalaze, osim rijetkih čestitih izuzetaka, uglavnom oni koji imaju ruke uprljane ratovima iz devedesetih, koji znaju da je strah najefikasnije sredstvo vladanja i ne odustaju od permanentnih zastrašivanja „svojih“ onim „drugima“. Imajući u vidu da je organizovani kriminal u regiji najjači, te da obrnuto uobičajenoj logici da svaka država ima svoju mafiju, kod nas na Balkanu mafija ima čak nekoliko država, što znači da drže sve poluge vlasti, i ono malo građana, a tvrdim da je više od 90% stanovnika, ne iskazuju često i dovoljno građansku hrabrost da se suprotstve državi i ustanu protiv nepravde. Ljudi generalno ne žele da budu heroji. Radije bi da žive neke svoje male, neupadljive živote, a i kada su nezadovoljni, a jesu, i to ogromna većina, opet očekuju da neko drugi riješi sva njihova nezadovoljstva. A to se ne dešava. Vladari njihovih života znaju kako, koliko i kada im moraju baciti mrvice sa stola, da bi ih držali mirnima... I tako prođe već četvrt vijeka, a koliko će još proći, vidjećemo.
Koja je razlika između građanina i stanovnika? I zašto građana ima tako malo?
Građanin je osoba koja aktivno upražnjava svoja građanska prava i vrši građanske dužnosti. Stanovnik je za mene svako neko ko samo stanuje negdje i broji se u popisima stanovništva, a niti koristi svoja građanska prava, niti vrši građanske dužnosti. Iz definicija ova dva pojma se jasno vidi zašto je tako malo građana, a mislim da je u osnovi odgovora opet primitivizam, kao sjeme svakog zla i nazadovanja.
Kakvu ulogu ima obrazovni sistem u državama regiona kada je u pitanju građanska neposlušnost. Uče li se djeca tome?
Jasno je da je politički koncept na našim prostorima, bez obzira o kojoj se pojedinačno zemlji radi, potpuno identičan: imati što manje obrazovane ljude kada se radi o demokratiji i ljudskim pravima, jer će sa neobrazovanim lakše manipulisati i još lakše vladati njima. I vrlo su uspješni u tome, moram priznati. Dakle, naša djeca se ne uče građanskoj neposlušnosti, niti uopšte građanskim vrlinama, iako je to više nego neophodno. Nosioci vlasti koji odlučuju da djeca ne uče o tome ne razumiju krajnju konsekvencu svoje odluke. Ako djecu učite građanskoj neposlušnosti učićete ih uvijek kako da svoj bunt iskažu jasno i glasno, ali uvijek i samo nenasilno. Ako nenaučena deca kada odrastu odluče da se suprotstave vlastima najčešće to biva praćeno nasiljem, a nerijetko i destrukcijom. I ko je onda de facto odgovoran?
Nedavno je jedna mlada Šveđanka Elin Ersson zaustavila deportaciju Afganistanca tako što je odbila da sjedne u avionu i povinuje se pravilima polijetanja aviona. Da li su ovakvi postupci sve rjeđi u svijetu?
Čini se da jesu, jer uvijek postoje konsekvence za iskazivanje građanske hrabrosti. Onaj ko je moćan neće pred vama saviti rep nego će vas pokušati spriječiti, odnosno kazniti. Ali, ne može se mijenjati ništa, a da ne platite nikakvu cijenu. Ta prekrasna mlada Šveđanka postala je popularna u cijelom svijetu, a kazna koju će platiti, jer je prekršila stroga pravila ponašanja u avionu, biće joj, sigurna sam, potpuno beznačajna u odnosu na uspjeh koji je postigla ispoljavajući građanski neposluh.
Ipak i na našim prostorima sigurno ima građana koji su hrabri. Koji primjer građanske neposlušnosti na našim prostorima biste Vi izdvojili?
Na početku školske 2009. godine, učenici Gimnazije Cetinje odlučili su se na građansku neposlušnost i odbili da pohađaju nastavu dok im nadležni ne vrate direktora koji je smijenjen političkim malverzacijama u toku ljeta. Tražili su i ostavku Ministra prosvjete Crne Gore, svakoga dana su dolazili pred gimnaziju i čitali fragmente iz knjiga ne bi li naučili autoritete šta je građanska hrabrost. Uporno su demonstrirali tri mjeseca i na kraju su pobijedili. Zamjenika ministra prosvjete, kao odgovornog, smijenio je premijer, a direktor je vraćen na svoje mjesto. Đaci su se vratili u klupe i najavili da će do kraja školske godine raditi i vikendima kako bi nadoknadili vrijeme utrošeno na borbu za pravdu.
Vaša organizacija „Gariwo" već godinama radi na edukaciji mladih o građanskoj hrabrosti. Objavili ste i knjigu „Imaj petlju", a dodjeljujete i nagradu „Duško Kondor“ za građansku hrabrost. Da li biste mogli izdvojiti nekog od dobitnika?
Prije tačno deset godina počeli smo nagrađivati najbolje među nama. Zaključno sa 2015. godinom imali smo ukupno 39 laureata. Svi su oni heroji građanske hrabrosti i najbolji među nama. Nekorektno bi bilo da navodim imena samo javnih ličnosti, a da oni koji su bili nepoznati javnosti u trenutku dobijanja nagrade budu zapostavljeni. Jer, njihova specifična težina je ista. Svi su oni heroji građanske hrabrosti i najbolji među nama. Nažalost, posljednje dvije godine nemamo finansijske mogućnosti da istražujemo, nalazimo, dokumentujemo, biramo i nagrađujemo najbolje među nama. A oni, budete sigurni, postoje!
* Svetlana Broz je kardiološkinja, autorica knjige "Dobri ljudi u vremenu zla", unuka Josipa Broza Tita i osnivačica i direktorica organizacije "Gariwo" sa sjedištem u Sarajevu. Autorica je mnogobrojnih eseja i publikacija o građanskoj hrabrosti, predavačica i istaknuta aktivistkinja protiv ksenofobije, nasilja, rata, kao i etničkih, rasnih i vjerskih podjela.