“Svjedočiću o silovanju ..... da se više nikada i nikome ne desi”

U Berlinu je u četvrtak (29.04) održana konferencija o svjedočenjima pred Međunarodnim sudom pravde u Den Haagu o seksualnom nasilju za vrijeme ratova. Dugogodišnju ćutnju su razbile žene - žrtve iz Bosne i Hercegovine, koje su 90-tih godine javno progovorile pred Haškim tribunalom.

“Nisam se plašila da će me ubiti, već sam se plašila da će me silovati”, riječi su mlade djevojke iz Istočne Bosne koja je tokom rata bila prepuštena na milost i nemilost pripadnika paravojnih jedinica. Jedna je od brojnih žrtava, silovanih žena, koje su javno progovorile i pobile svaki kliše “o potpuno razorenoj, stidljivoj ženi iz patrijarhalnog muslimanskog društva” Druga je pristala da bude svjedok kako se tako nešto nikada više ne bi ponovilo: “Svjedočiću o silovanju ..... da se više nikada i nikome ne desi”. Žene-žrtve koje su svjedočile u Hagu dobijale su psihološku pomoć od saradnica organizacije Medica Zenica, koju je prije 17 godina osnovala švajcarska doktorka i dobitnica alternativne Nobelove nagrade, Monika Hauzer (Hauser). Ova velika pobornica za ljudska prava komentariše:

“Zahvaljujući ženama iz Bosne i Hercegovine, koje su imale hrabrosti da cijelom svijetu ispričaju šta im se tokom rata desilo, Tribunal za ratne zločine počeo je uopšte da se bavi ovom temom i kažnjava ratna silovanja. Tragično je, međutim, da su mediji i politika negativno iskoristile hrabrost ovih žena, tako da su mnoge od njih ponovo i zauvijek zaćutale.”

Haški svjedoci najsiromašnija populacija

Još je tragičnija činjenica da veliki broj žrtava i danas u Bosni i Hercegovini živi na pragu siromaštva. Mnoge žene, koje su svjedočile u Hagu žive u izbjegličkim centrima, mjesečno plaćaju više stotina maraka za lijekove, a od invalidske penzije često hrane članove uže i šire porodice, kaže Gabriele Miškovski (Mischkowski) koja je godinama pratila i izvještavala o procesima Haškog Tribunala. Tragično je i to što su za silovanje i seksualno zlostavljanje tokom posljednjih 17 godina osuđena i procesuirana tek četiri lica, komentariše Miškovski.

“Nedostajala je detaljna istraga. Slučajevi seksulanog zlostavljanja tokom rata trebali su biti istraženi u svim njihovim oblicima, uzorcima i strukturama, jer pojedina pitanja uopšte nisu rasvjetljena niti su uzimana u obzir. Primjer su ubistva, koja su uslijedila nakon silovanja ili seksualna robstva, kojih je bilo na pretek.”

“Dok se zločinci zajedno smiju, žrtve doživotno pate”

Veći problem tokom procesa predstavljali su američki advokati optuženih, koji su napadali svjedoke tokom unakrsnog ispitivanja, tvrdi sudija Volfgang Šomburg (Wolfgang Schomburg) koji je sedam godina radio u Haškom tribunalu. Neumjesno i agresivno su se ponašali prema svjedocima, a prethodno se nisu ni informisali o kulturnoj pozadini stanovnika bivše Jugoslavije, tvrdi sudija Šomburg. Mnoge priče svjedoka, kaže, ostale su mu u sjećanju i danas ga često proganjaju kroz snove.

“Svaka priča je drugačija i tokom suđenja sam čuo strašne stvari i zlodjela na koje je čovjek spreman, bez obzira kojoj etničkoj grupi pripada. Cinizam u cijeloj priči je taj što oni, koji su izazavali krvoproliće u bivšoj Jugoslaviji, sada u zatvoru zajedno sjede, druže, se, slave i smiju. A žrtve, šta je sa žrtvama? Ko se danas još brine o budućnosti Bosne i Hercegovine?”

Autor: Selma Filipović

Odg. urednik: Senad Tanović