Taktika Rusije u Siriji i Ukrajini je vrlo slična

Čečenija, Sirija, Ukrajina: od početka rata u Ukrajini, stručnjaci povlače paralele između prethodnih ruskih ratova i sadašnjeg. Hanna Notte, stručnjakinja Bečkog centra za limitiranu proizvodnju oružja i razoružanje (VCDNP), vidi pet velikih sličnosti između ruskog vojnog angažmana u Siriji i sada ovog u Ukrajini.

Prva je sličnost u sekvencijskom načinu organiziranja vojnih operacija. To znači da Rusija nastupa u odvojenim fazama.

Druga sličnost je „taktika opkoljavanja, opsade i bombardiranja gradova, a zatim, uspostavljanje tzv. ‚humanitarnih koridora'. Pri tom treba biti vrlo oprezan kada se taj termin koristi", kaže Notte.

Treću paralelu predstavljaju strani ratnici. To je složeno pitanje jer Rusija najprije optužuje drugu stranu da angažira strane legionare, ali onda to čini i sama.

Paralele četiri i pet tiču ​​se dezinformacija. S jedne se strane radi o tvrdnji da protivnik koristi ljude kao živi štit. Rusija je ranije često optuživala teroriste da koriste ljude kao štit, a sada to isto radi s bataljonom Azov u Mariupolju. A potom su tu i tvrdnje da protivnik koristi kemijsko oružje.

No unatoč svim paralelama, važno je vidjeti i razlike između dviju ruskih operacija u Siriji i Ukrajini, kako po ciljevima, tako i po veličini, naglašava vojna stučnjakinja iz Beča.

Sekvencijski organiziran rat

Objašnjavajući u razgovoru za DW što podrazumijeva pod sekvencijskim načinom ratovanja Hanna Notte podsjeća da su u Siriji Assadov režim i ruska vojska, koja je intervenirala u rujnu 2015., više puta pauzirali s napadima u nekim dijelovima zemlje kako bi poduzeli akciju na drugim mjestima. Početkom 2017. godine stvorili su takozvane „zone deeskalacije" u zapadnoj Siriji, dopuštajući Assadovom režimu da udruži resurse kako bi zauzeo teritorij na istoku zemlje, ali i da se reorganizira te da popuni potrošene resurse. Godine 2018. Assadov režim, podržan od Rusije, vratio se i ponovno preuzeo ove „zone deeskalacije", s izuzetkom Idliba, koji do danas nije pod kontrolom sirijske vlade, kaže Notte.

U Ukrajini je Rusija objavila da je prva faza tzv. „specijalne vojne operacije" završena, te da je fokus sada na „oslobađanju", kako oni to nazivaju, Donbasa. I doista, ruske trupe su se povukle s područja Kijeva i sjeverne Ukrajine.

Ali to ne znači da će se sirijski scenarij u potpunosti ponoviti, naglašava analistkinja iz Beča. Ovo podsjećanje na Siriju je, međutim, važno, kaže Notte, jer ne bi bilo pametno prepustiti se preuranjenom optimizmu baziranom na pretpostavci da su, samo zato što su Rusi rekli da će se sada usredotočiti na Donbas, borbe u drugim dijelovima zemlje definitivno okončane.

Opasni "humanitarni koridori"

I kada se radi o pokušajima uspostave humanitarnih koridora iz opkoljenih gradova, posebice Mariupolja, primjer Sirije pokazuje da na takve koridore treba gledati s krajnjim oprezom, podsjeća Notte: „Tako je primjerice opsada Alepa 2016. trajala je više od šest mjeseci. I tu su Rusi najavili koridore, ali im mnogi civili nisu vjerovali. Drugi je problem što ruska vojska sve one ljude koji zbog straha ne koriste koridore vidi kao legitimne mete. Tako je bilo u predgrađima Damaska ​​2018. Narativ je bio: ljudi su mogli napustiti grad. Oni koji su ostali smatrani su ‚teroristima'. S obzirom na to što se događa u Ukrajini, to je zabrinjavajuće."

Kada je sada riječ o Mariupolju i pokušajima da se tamo uspostave koridori, još je kompliciranije. U Siriji su Rusi obično nudili barem neku opciju. Ljudi su se mogli predati, položiti oružje i ostati - ili su mogli izaći. Većina je tada otišla u Idlib. Sada u Mariupolju postoji problem što su civili očito bili prisiljeni dopustiti da ih autobusima evakuiraju u Rusiju. Tamo su bili prisiljeni lažno svjedočiti o zbivanjima u Mariupolju, objašnjava Hanna Notte.

Kemijsko oružje i „crvena linija"

Kada je riječ o strahu da bi ruska vojska mogla koristiti kemijsko oružje, Notte naglašava da je, gledano iz pozicije međunarodne zajednice, zabrana korištenja kemijskog oružja značajno oslabljena onim što se dogodilo u Siriji. Takvi su se napadi Assadove vojske nastavili čak i nakon što je Sirija rekla da je uništila sve arsenale kemijskog oružja – sve uz zaštitu Rusije pred međunarodnim tijelima poput recimo OPCW-a, Organizacije za zabranu kemijskog oružja. Vijeće sigurnosti UN-a i zapadne zemlje nisu uspjele ponovno jasno povući ovu crvenu liniju.

Masakr u Buči pokazao je da se Rusija malo obazire na optužbe međunarodne zajednice. Pitanje je, međutim, u kojoj je mjeri korištenje kemijskog oružja učinkovita opcija u vojnom sukobu? Assad je koristio kemijsko oružje operativno i taktički usko povezano s drugim akcijama vojske. Područja koja je držala oporba bila su izložena kolektivnom kažnjavanju. To se događalo paralelno s opsadama i drugim nasilnim djelima, kaže Notte.

Kada se radi o Ukrajini, neki stručnjaci smatraju da je već sada tamo na djelu rat iscrpljivanjem. Njegov je cilj dugoročno demoraliziranje civilnog stanovništva. U tom kontekstu nije isključeno korištenje kemijskog oružja, tim više što troškovi za takvu akciju ne bi bili osobito visoki.

No čak i ako Rusija na kraju ne bude upotrijebila kemijsko oružje, već samo i stalne lažne tvrdnje da Ukrajina priprema kemijsku ofenzivu od koristi su ruskoj vladi. Prvo, zato što podržava narativ, koji u Rusiji promovira ruska propaganda, da Ukrajina predstavlja prijetnju oružjem za masovno uništenje. Drugo, sama mogućnost da Rusija koristi kemijsko oružje stvara strah i terorizira Ukrajinu. To je dakle, za Rusiju prilično komotna taktika koja donosi rezultate a malo košta, kaže u razgovoru za DW Hanna Notte, stručnjakinja Bečkog centra za limitiranu proizvodnju oružja i razoružanje (VCDNP).

Pratite nas i na Facebooku, na Twitteru, na YouTube, kao i na našem nalogu na Instagramu