Teroru nema kraja

Poslije stravičnog napada u Nici prošlog ljeta, izgleda da se stvorila nova mustra terorističkih napada u Evropi: radikalizovani pojedinačni izvršilac ubija uz pomoć najjednostavnijih sredstava, najčešće vozilima i noževima. To je izvjesna forma niskotehnološkog terora, kojem nisu potrebni ni pravljenje bombi, ni eksploziv, niti automatsko oružje.

Napadači pogađaju sa smrtonosnom sigurnošću svoje ciljeve jer im je samo stalo do broja žrtava. Identitet ubijenih je izgleda proizvoljno izabran, pa čak i ako su muslimani među njima, kao što se to desilo u Nici ili u Briselu. Ne radi se dakle čak ni o ubijanju tzv. „nevjernika". Radi se naprosto o ubijanju.

Bajka o „neprivilegovanima"

Još od napada u Francuskoj prije dvije godine traga se za motivima počinilaca. Dugo je bio na snazi model tumačenja „socijalnih radnika", prema kojem diskriminacija i ekonomska marginalizacija predstavljaju uzroke terorizma. Nema sumnje da su predgrađa francuskih gradova zapostavljena. Siromaštva i nepravde isto tako ima i u vjerovatnom mestu stanovanja jučerašnjeg počinioca – u Birmingemu. Međutim, toga ima svugde na svijetu, a da ljudi ipak ne posežu odmah za oružjem kako bi pobili svoje komšije.

Najnoviji rezultati istraživanja pokazuju drugačiju šemu. Počinioci su uglavnom sitni kriminalci u potrazi za smislom svoje egzistencije. Oni žele da svom promašenom životu podare svirep sjaj tako što se profilišu kao masovne ubice. Kada to navodno povežu sa višim ciljem u „svetom ratu" ili u odbrani časti Alaha, onda te promašene egzistencije vjeruju da tako stvaraju svoj identitet.

Nijednom bogu nisu potrebna ubistva

Da li su ta zlodjela na bilo koji način povezana sa islamom? Pokolj nevinih je, bez sumnje, perverzno tumačenje muslimanskih učenja. A masa miroljubivih vjernika odlučno odbija da je dovedu u vezu sa svim tim. Ipak, to se ne može tek tako protumačiti. U toj religiji postoji sklonost ka smrtonosnom sektašenju – na primjer između sunita i šiita koje se politički instrumentalizuje i religiozno opravdava.

Tu postoje neprevaziđeni aspekti u islamu koji stoje na putu miroljubivom suživotu u svijetu. Da li je sada potrebna modernizacija te vere, kao što predlažu jedni, ili naprosto razdvajanje od ubistvenih stranputica i njihovih protagonista? To moraju da odluče sami vjernici. Hrišćani više ne idu u krstaške ratove, pa bi i muslimani trebalo da iz svog nasljeđa prognaju religiozno obojeno ubijanje. Naime, nijednom bogu nisu potrebna ubistva.

Ne postoji bezbjednost

Policija i snage bezbjednosti su u prethodne dvije godine obavljale sve bolji posao. U Velikoj Britaniji su čak bili ponosni na to do koje su mjere efikasno nadzirali islamističke grupe. Takođe, u Francuskoj i Belgiji danas se dobro sarađuje, pa su mogle biti otkrivene razne terorističke grupe. Sada profili počinilaca pokazuju da su u pitanju isfrustrirani kriminalci koji su se skoro neprimjetno radikalizovali. Ni najbolja kontrola ne može da uđe u njihovu glavu, pa će rizik ipak ostati sve dok perfidna ideologija „Islamske države" bude pronalazila sljedbenike. A vojna pobjeda nad bandom ubica na Bliskom istoku mogla bi najprije da zaoštri problem.

Gradonačelnik Londona Sadik Kan je, nakon napada, rekao da se ne smije dozvoliti podjela između hrišćana, Jevreja, muslimana, Sika i Hindusa. Mržnji i želji da se ubija možemo da suprotstavimo samo naš tolerantni životni stil i našu građansku hrabrost. Najjači signal protiv terora bio je, u svakom slučaju – na svakom mjestu gdje se život bez straha nastavlja dalje. To ne znači da počinioce ne bi trebalo nemilosrdno progoniti i prezreti ih iz dubine srca. Koliko god saosećali sa žrtvama, počiniocima ne smijemo pokloniti pobjedu nad našom liberalnošću.