Tko će platiti zbog odustajanja od atomske energije?

Sve se dogodilo u ekspresnom roku: 14. ožujka 2011. godine, dva dana nakon što su prve slike eksplozije u japanskoj nuklearnoj elektrani Fukušimi obišle svijet, Angela Merkle je izjavila: "Ne možemo tek tako ponovno prijeći na dnevni red." Po hitnom postupku su pokrajinske agencije za nadzor atomskih pogona izdale nalog da se sedam starijih nuklearki kao i defektni reaktor Krümmel zatvore na tri mjeseca - radilo se o takozvanom "atomskom moratoriju".

Ono što je uslijedilo bilo je takoreći napuštanje odluke o nenapuštanju atomske energije. U listopadu 2010. godine je, naime, vlada Angele Merkel prvo poništila odluku prethodne vlade o napuštanju nuklearne energije iz 2002. godine da bi u lipnju 2011. godine Merkeličin kabinet potpuno mijenjajući kurs energetske politike donio odluku o zatvaranju osam atomskih elektrana i okretanje leđa atomskoj energiji koje bi trebalo biti provedeno u nekoliko etapa postupnim zatvaranjem i ostalih devet nuklearki do 2022.

Pet godina kasnije polako postaje jasno koliku bi cijenu ta po hitnom postupku donesena odluka mogla imati. Velike energetske tvrtke koje upravljaju atomskim elektranama smatraju se razvlaštenima i traže obeštećenje od njemačke države. Pred sudovima se u ovom trenutku vodi oko 20 postupaka. Radi se o gotovo 20 milijardi eura.

Do odštete preko sudova

Najveći njemački energetski koncern Eon je nakon stupanja na snagu "atomskog moratorija" morao zatvoriti elektrane Isar 1 i Unterweser. Sada je on tužio državu i savezne zemlje Bavarsku i Donju Sasku tražeći ukupno 380 milijuna eura obeštećenja. Zemaljski sud u Hannoveru bi ovoga ponedjeljka trebao donijeti presudu u ovom slučaju.

U sličnom procesu je baden-württemberški koncern EnBW zatražio odštetu u visini od 261 milijun eura. Zemaljski sud je njegovu tužbu u travnju ove godine, međutim, odbio, s obrazloženjem da koncern nije odmah podnio tužbu zbog isključivanja njegove elektrane. Ako se sud u Hannoveru bude prilikom odlučivanja orijentirao prema ovoj presudi, izgledi Eona da dobije odštetu su mali. Jer i ovaj koncern je s tužbom i zahtjevom za odštetom čekao. S koncernom RWE stvari stoje drugačije: on je podnio žalbu odmah u travnju 2011. Početkom 2013. je hesenski Upravni sud u odluci koju je potvrdio i Savezni upravni sud proglasio isključivanje atomskih elektrana Biblisa A i B protuzakonitim - između ostalog i zbog toga što RWE nije propisno saslušan prije donošenja odluke.

Veliki energetski koncerni se, međutim, ne bune samo zbog spornog moratorija, nego se žale i zbog načelnog ubrzanog napuštanja atomske energije u Njemačkoj. Oni tvrde da su razvlašteni, a da za to nisu obeštećeni te da je to protuustavno. Kako im savezna vlada, međutim, nije oduzela vlasništvo nad nuklearnim elektranama nego tek svojom odlukom prouzročila smanjenje proizvodnje struje, suci Ustavnog suda moraju sada odlučiti radi li se i u ovom slučaju o razvlaštenju.

Za odlaganje atomskog otpada odgovorna država?

Kada bi ovaj sud dao za pravo energetskim koncernima, onda bi se oni u daljnjim sudskim postupcima morali izboriti za obeštećenje. A radi se o pozamašnim svotama: Eon traži više od osam milijardi eura, RWE, prema procjenama analitičara, šest milijardi, Vatenfall 4,7 milijardi te još dodatno podnosi tužbu i američkom arbitražnom sudu. Četvrti veliki njemački energetski koncern EnBW nije podnio ustavnu tužbu.

Tužbe Ustavnom sudu su tek sredstvo pritiska kako bi se ostvarile što bolje nagodbe u financiranju troškova starog atomskog otpada, smatra političar Zelenih Oliver Krischer. On je to mišljenje iznio na početku procesa u ožujku. Jer istovremeno je i jedna komisija vijećala o modelu prema kojemu bi troškovi privremenog i konačnog odlaganja atomskog otpada i rušenja nuklearki trebali biti podijeljeni između energetskih koncerna i države.

Krajem travnja je komisija konačno i predstavila svoj prijedlog: troškove zatvaranja i rušenja pogona bi trebale preuzeti energetske tvrtke. One bi, osim toga, trebale uplatiti još 23,3 milijarde u fond koji će upravljati privremenim i konačnim odlaganjem atomskog otpada. Država bi pak zauzvrat trebala preuzeti jamstva za budućnost. Mnogi znanstvenici i ekonomisti procjenjuju, međutim, da bi ti troškovi mogli biti i dvostruko viši - a njihovu eksploziju bi na kraju morali opet pokriti porezni obveznici.

Hoće li ovaj prijedlog biti pretočen i u odgovarajući zakon bit će odlučeno nakon ljetne stanke. Kada bi se to dogodilo, on bi stupio na snagu krajem ove godine.