Tko će prije uništiti rijeke Zapadnog Balkana?

”Rijeke na Balkanu su potpuno fascinantne", kaže Ulrich Eichelmann: „Ne možete ih usporediti s rijekama drugdje jer su nedirnute, a toliko različite. Počevši od divljih rijeka u Albaniji, preko Save s velikim plavnim šumama, do vodopada i kristalno čistih potoka.”

Ulrich Eichelmann je direktor međunarodne organizacije za zaštitu rijeka RiverWatch. On se divi riječnim tokovima na području od Slovenije do Grčke kao jedinstvenom prirodnom bogatstvu koje još nije uništeno. Pitanje je samo u kojoj mjeri su određeni krugovi na Zapadnom Balkanu toga svjesni.

Jer, oni su na najboljem putu da to bogatstvo žrtvuju - u ime „čiste i obnovljive energije" i usklađivanja s EU-standardima. Planirana je izgradnja oko 3.000 novih brana na balkanskim rijekama, a samo u Srbiji je identificirano 856 lokacija za podizanje mini-hidroelektrana snage do 10 MW.

Lokalne zajednice negoduju. Ekološki sustavi se urušavaju, a stručnjaci upozoravaju da će uslijed već postojećih klimatskih promjena vode biti sve manje, a sunca sve više. No, kada je riječ o obnovljivim izvorima, Balkan se i dalje fokusira na – hidroenergiju. Zašto?

”Hidro-lobi je najstariji i najumreženiji lobi na svijetu kada je u pitanju energetika. Dobro su povezani s politikom, a tako je bilo još i u Titovoj Jugoslaviji. Ta, već tradicionalna, mreža obuhvaća investitore, hidro-tvrtke, tvrtke koje grade turbine, velike banke, građevinske firme”, objašnjava Eichelmann.

Veliki problem je korupcija

On navodi da je početkom 2000., odmah po uspostavljanju stabilnosti nakon sukoba iz devedesetih godina, hidro-lobi na Zapadni Balkan doveo financijske institucije kao što su Europska banka za obnovu i razvoj ili Europska investicijska banka koje već desetljećima tradicionalno financiraju hidroenergetiku. Pored njih prisutne su i mnoge komercijalne banke, a hidroenergija u regiji u najvećoj mjeri se financira kroz subvencije države koje plaćaju sami građani kroz račune za struju.

Samo je u Srbiji od 2013. do 2017. godine tvrtkama koje proizvode struju iz malih hidroelektrana ukupno isplaćeno više od 58 milijuna eura iz državnih subvencija. Eichelmann ocjenjuje da je u regiji tako stvoren ”miks tradicionalnih mreža i najbolji način za korupciju i pravljenje novca”.

”Kada gradite branu, bilo veliku ili malu, potrebno je mnogo betona i građevinskih radova. To obično podrazumijeva izgradnju prilaznih cesta, tunela, vodovoda. U pitanju je skup posao gdje je teško nadgledati stvarne troškove”, objašnjava direktor organizacije RiverWatch.

On kaže da je korupcija veliki problem na Balkanu i da je teško dokaziva. Kao jedan od primjera navodi Albaniju gdje je, kako kaže, najviše koncesija za hidroenergetiku izdano baš u izbornoj godini: ”Hidroelektrane se tako daju kao poklon nekome tko je bio podrška tokom izborne kampanje. To je isto kao davanje milijuna u novcu.”

Hidroelektrane malog kapaciteta niču po regiji bez reda i plana, a riječni ekološki sustavi zato umiru, dolazi do umjetno izazvanih poplava i ugrožavanja zdravlja ljudi zbog narušene prirodne filtracije podzemnih voda.

Kakva je uloga EU-a u betoniranju balkanskih rijeka?

Zbog situacije oko izgradnje malih hidroelektrana na Zapadnom Balkanu i svega što okružuje tu priču DW se obratio i Europskoj komisiji koja je nadležna za procjenu i podršku u procesu eurointegracija i usklađivanja Zapadnog Balkana s EU-standardima na svim područjima - pa i na području energetike, zaštite životne sredine i povrh svega vladavine prava.

U Bruxellesu kažu da pažljivo prate događanja u regiji oko izgradnje i utjecaja hidroelektrana malog kapaciteta, ispod 10 MW. Navode da je nedavna studija o ”Regionalnoj strategiji za održivu hidroenergiju na Zapadnom Balkanu” procijenila da 50 najvećih hidroelektrana u regiji proizvodi 95 posto hidroenergije, a da udio 200 malih hidroelektrana osigurava tek preostalih 5 posto.

”To ukazuje na činjenicu da je uloga malih hidroelektrana na ukupnu proizvodnju energije ograničena, a da pritom utjecaj na prirodu može biti nerazmjeran”, kaže glasnogovornik Komisije za DW.

Europska komisija zato smatra da bi se regionalni projekti na Zapadnom Balkanu trebali fokusirati na obnavljanje već postojećih velikih hidroelektrana, a da se samo u ograničenom broju slučajeva razmotri investiranje u nove objekte. Takav koncept bi trebao biti usklađen s najboljim međunarodnim praksama i postojećim EU-standardima, uključujući i one koji se odnose na životnu sredinu.

Europska komisija kaže da je kroz Investicijski okvir za Zapadni Balkan osigurala podršku za razvoj drugih obnovljivih izvora energije kao što je prvi park vjetrenjača u Sjevernoj Makedoniji, a da je za programe podrške mjerama za jačanje energetske efikasnosti u regiji izdvojeno gotovo 80 milijuna eura.

”Finalna odluka o načinima za dobivanje energije, prioritetnim investicijama i potencijalnim subvencijama je na relevantnim institucijama na Zapadnoim Balkanu”, zaključuje portparol EU-a u razgovoru za DW.

Hidroenergija: da, ali po propisima

U organizaciji RiverWatch pozivaju Europsku komisiju da se pored istraživanja i preporuka proaktivno pozabavi ovim problemom, ali i da razjasni dileme oko toga gdje traži više obnovljivih izvora energije, a gdje očekuje zaštitu prirode.

Na Zapadnom Balkanu trenutno se nalazi 8 od 10 elektrana na ugljen koje najviše u cijeloj Europi zagađuju životni prostor, a 16 termoelektrana u regiji zagađuju prostor isto koliko i 250 termoelektrana u ostatku Europe. Regija ima obvezu povećati udio čistih i obnovljivih izvora energije, ali to se mora raditi planski i u skladu s propisima.

Trenutno stanje u gotovo svim zemljama Zapadnog Balkana je takvo da investitor uz odobrenje države gotovo bilo gdje može izabrati lokaciju za gradnju malih hidroelektrana, bez prethodne izrade potrebne analize ekoloških utjecaja ili razgovara s lokalnom zajednicom. U organizaciji RiverWatch kažu da je na snazi potpuna ignorancija i loša primjena postojećih zakona. Zato i najavljuju pokretanja sudskih postupaka.

”Pretjeruju", smatra Ulrich Eichelmann, „jednostavno pretjeruju u svemu. Način kako pišu procjene utjecaja i razgovaraju s lokalnim zajednicama je tako primitivan da ga je na legalnoj osnovi lako oboriti. Ti sudski postupci se već vode u slučajevima Sjeverne Makedonije i BiH, a Srbija je sljedeća na redu”, zaključuje Eichelmann.

 LINK: