Traume i glad djece iz Mosula

"Vidi, on ponovo hoda!" Hanan Mohammed (43) sa osmijehom drži svoje dvogodišnje dijete na mršavim koljenima. Ova tročlana porodica nedavno je pobjegla iz starog dijela iračkog grada Mosula, u kojem se borbe odvijaju već sedmicama, a mjesecima je i nestašica vode i hrane. "Daesh nas je ostavio gladne", kaže ona, koristeći lokalni naziv za Islamsku državu. "Tamo nije bilo ničega da se kupi, a i ako je i bilo, bilo je veoma skupo." Ona sebi i svojoj djeci nije mogla priuštiti hranu. Zbog pothranjenosti izgubila je svoju šestomjesečnu bebu, a njen sin je iz istog razloga prestao hodati.

Ova samohrana majka dvoje djece utočište je pronašla u Salamiyahu, jednom od novijih kampova za interno raseljene osobe (IDPs) iz Mosula. Njen muž ubijen je u granatiranju nakon što se Mohammed razvela od njega, vjerovatno zbog toga što je bio član militante islamističke grupe. Mohammed i njena djeca su nakon razvoda živjeli u kući njenih roditelja, ali u jednom trenutku su od strane IS-a premješteni, da bi bili u službi živog štita za vrijeme borbi. Konstantno su bombardovani, a vode i hrane nije bilo. Oni koji su pokušali pobjeći, ubijeni su od strane Islamske države.

Djeca nemaju ništa manje posljedica od rata od odraslih. U ovom kampu na stotine je pothranjene djece, kaže Kelly Nau iz organizacije Samaritan Purse. Ona djeci daje posebnu, power hranu, a majke uči o pozitivnim efektima dojenja. Ovdje većina majki misli da je nakon 40 dana od porođaja, mlijeko u prahu bolje nego majčino.

Oko pet posto djece iz Mosula je pothranjeno, a mnogi od njih su bebe starosti ispod šest mjeseci. Hanan Mohammed, koja je izgubile svoju bebu, nije usamljena u svojoj tuzi. U Mosulu nije bilo nikakve vode, osim one u rijeci ili u bunarima, a ni mlijeko u prahu nije bilo više dostupno. "Vidjela sam slučajeve koje nikad prije u životu nisam vidjela. Čak ni u Sudanu ili Jemenu", kaže Nau.

Čudovišta, leševi i granate

Pothranjenost je međutim samo jedan od problema djece iz Mosula. Mnogi od njih nose ožiljke viđenog nasilja, ubijanja i granatiranja. "Oko 650 hiljada dječaka i djevojčica je preživjelo horor, dok je Mosul bio pod okupacijom od strane Islamske države", kaže Hamida Ramadhani, zamjenica predstavnika UNICEF-a u Iraku, u saopštenju za javnost.

Humanitarne organizacije su u poodmakloj fazi borbi u starom dijelu Mosula primjetile povećanje broja djece koje su bez pratnje stizala u medicinske ustanove i područja za prijem raseljenih osoba. Neki od njih su prije toga bili zatočeni ispod ruševina i prestali su jesti zbog mirisa smrti koji se širio oko njih prije nego su bili spašeni.

U humanitarne orgaizacije donešene su i bebe, koje su sasvim same također pronađene ispod ruševina, kaže Ramadhani. Doktor u bolnici u Zapadnom Mosulu za intervju u BBC-ju pretpostavlja da su to bebe od žena iz Islamske države, čiji su muževi ubijeni i koje su htjele zaboraviti i izbrisati svu svoju prošlost i povezanost sa ovom grupom.

Nedavno je u ruševinama pronađena i ranjena čečenska djevojčica, koja je ustvari kćerka ubijenog čečenskog borca. Sudbina ove djece izgleda sumorno. Oni će vjerovatno završiti u posebnim zatvorenim kampovima za lokalne porodice Islamske države. Pronađena su također i jezitska djeca, koja su prije tri godine oteta od strane Islamske države. Veoma su traumatizirana.

Ramadhani ističe da djeca imaju duboke fizičke i psihičke ožiljke, i mnogo će vremena proći prije nego oni zarastu. Sve navedeno stoji u izvještaju pod nazivom "Nepodnošljiva realost" koji je pripremila organizacija Save the Children na osnovu istraživanja među djecom iz Mosula u dva kampa za interno raseljene osobe.

Djeca su u ovom istraživanju pričala o svojim životima u Mosulu za vrijeme Islamske države, ali i o njihovom bjekstvu iz starog grada. Pričali su o čudovištvima, mrtvim tijelima na ulicama, krvavim licima i granatama koje su padale na njihove domove. Mnoga djeca i dalje imaju strah od novih napada i imaju noćne more i anksioznosti koje ih muče svaki dan.

Djeca ili odrasli?

Ono što se najprije primijeti je kako se ova djeca ne ponašaju kao djeca. Oni se često "ponašaju kao roboti", kaže Eileen McCarthy iz Save the Children, koja je radila na ovom izvještaju.

"Dosta su mirna i tiha. Ako ih pitate šta je to što je za njih pozitivno, oni će reći: biti ljubazan i poštovati pravila." Većina djece iz njenog istraživanja su izgubila barem jednog člana porodice, pate od noćnih mora i veoma često su agresivna. Radnici iz humanitarnih organizacija pokušavaju doprijeti do njih kroz različite igre i kreativne radionice, ali oni također rade i sa jednako traumatizovanim roditeljima, koji bi trebali biti osnovna podrška svojoj djeci, za DW kaže McCarthy.

Ona ističe važnost terapeutskog rada sa djecom, jer stres može da postane toksičan i dovesti do depresije i zdravstvenih problema. "Za djecu takav stres može uticati na mozak i ponašanje i dovesti do mentalnih problema u zemlji u kojoj su mentalni problemi velika tabu tema." Međutim, pored stigme, veliki problem je i nedostatak kvalifikovanih terapeuta. MacCarthy kaže da je organizacija Save the Children na rješavanju ovog problema radila i sa iračkom vladom.

"Mladi koji su preživjeli traumatska iskustva i nisu dobili neophodnu podršku, mogu tu traumu prenijeti i na svoju djecu", između ostalog stoji u izvještaju.

"Ako se ne budemo bavili uzrocima konflikta u Iraku i ako zločinci ne budu dovedeni pred lice pravde, onda će trauma i dalje ostati i prenosti se s koljena na koljeno. Na taj način, čitavo društvo će trajno patiti od kulture boli."