Traže azil zbog situacije u bh. zdravstvu

Porodica Opanković iz Rakovice nadomak Sarajeva već tri mjeseca živi u Prihvatnom centru za azilante u Schöppingenu kod Münstera. Za traženje azila su se odlučili zbog, kako kažu, očajne situacije i korupcije u bh. zdravstrvu.

„Nismo više mogli plaćati usluge ljekara. U BiH smo godinu i tri mjeseca bukvalno išli od doktora do doktora. Sav novac koji smo imali smo potrošili i dali doktorima. Na rezultate biopsije jetre, koju smo uradili u Sarajevu, čekali smo četiri mjeseca, jer smo uzorak morali slati u Sloveniju.To je predugo za dijete koje ima ovu bolest, koja može rezultirati time da ostane gluho, nijemo, da mu oslabi vid i konačno da umre. Čak nam je i jedna doktorica rekla da, ako ikako možemo, pokušamo otići u inostranstvo da liječimo dijete, jer kod nas se to ne može uraditi“, kaže Amir Opanković, otac devetnaestomjesečnog Armana.

Bolest se možda mogla spriječiti

Jasmina Opanković je, kako kaže, kada je bolovala od svinjske gripe inficirana CMV-om (cito megalo virusom), alfa 1 antitripsinom i blažim oblikom hepatitisa. To joj je ustanovljeno tek tokom trudnoće. Međutim, ginekolog joj, kako kaže, to nije saopštio i poslije poroda je kod djeteta ustanovljeno isto oboljenje.

„Ja sam otišla kod ginekologa i optužila ga da je on kriv zbog toga što je moje dijete obolilo. On mi je, uprkos tome što postoje terapije koje trudnica u tom slučaju može koristiti, rekao da bh. pacijenti koji nisu imućni ne mogu platiti te tri-četiri hiljade maraka, koliko košta terapija, te da mi zbog toga to nije ni rekao. Ja sam mogla posuditi pare i platiti tu terapiju, a sada ću čitavog života morati posjećivati ljekare i ne znam šta će na kraju biti“, ističe Jasmina.

U Sarajevu su, dodaje ona, zbog toga što u državnim bolnicama ne postoje potrebna dijagnostička oprema, privatno morali plaćati dijagnosticiranje. Za samo jednu analizu krvi su u jedinoj klinici koja je to mogla uraditi morali plaćati 460 maraka.

Zadnja dva mjeseca u BiH Opankovići su stanovali kod Jasminine majke, jer su, kako kaže Amir, zbog nemalih izdataka za liječenje djeteta, ostali bez novca.

„Govorili su nam da nam za eventualnu transplantaciju jetre u Turskoj treba 98.000 eura. Ja sam povremeno nešto radio na crno i bio sam prijavljen na biro za zapošljavanje. Vidio sam da je to neizvodljivo. Posudili smo pare za autobusku kartu i krenuli ka Njemačkoj. Došli smo u Dortmund, pa u Bielefeld, a onda su nas ovdje rasporedili“, rezigniran je Amir.

„Ljepše mi je ovdje ograđen žicom nego u Sarajevu“

„Ljepše mi je ovdje ograđen žicom nego u Sarajevu“, kaže Amir, obrazlažući tu svoju izjavu činjenicom da su ovdje za samo dva sata provedena u bolnici njemački ljekari uspostavili pravu dijagnozu njihovom bolesnom djetetu. Na istu tu dijagnozu su u Sarajevu morali čekati punih trinaest mjeseci.

„Gastroenterolog u Sarajevu mu je htio dati terapiju, ali se infektolog nije složio s tim, jer je terapija koja postoji u BiH predviđena za djecu od osam godina. Međutim, ovdje smo odmah i to besplatno dobili tu terapiju predviđenu za njegov uzrast. U BiH ne možete doći do tog lijeka, a ovdje ga možete naći u svakoj apoteci“, kaže Jasmina.

Iako uslovi u prihvatnom centru nisu baš najbolji, dodaje Amir, oni su se, zahvaljući svom angažmanu i poslovima koje rade u centru za simboličnu satnicu od 1,10 eura, uspjeli izboriti da dobiju sobu i da kupatilo dijele sa samo još jednom porodicom.

„Ovdje se prati koliko je ko vrijedan i angažovan i po tome se rangiraju oni koji tu borave. U centru su uglavnom Sirijci i Iračani. U posljednje vrijeme je bilo i nekoliko tuča, pa su trenutno pojačane sigurnosne kontrole. Ljudi koji rade ovdje su profesionalni i dobri, a ima i dosta onih porijeklom sa Balkana. Nas troje mjesečno dobijemo 79,50 eura socijalne pomoći, a oboje radimo u centru i sedmično uspjevamo zaraditi još po 20-30 eura“, ističe Opanković.

Ako ne ostanu u Njemačkoj, krenuće ka Skandinaviji

Članovi ove mlade sarajevske porodice su, kako sami kažu, na put ka Njemačkoj krenuli sa nadom da će njihov sin ovdje dobiti adekvatan medicinski tretman. To do sada nisu uspjeli ostvariti. Naime, da bi Arman mogao dobiti pravo na stalni pristup ljekaru, čime bi se mogla odrediti prava terapija i stabilizovati bolest, Opankovići moraju biti raspoređeni u neki od azilantskih centara, jer je ovaj u Schöppingenu predviđen samo za prihvat i privremeni boravak azilanata.

No, kako BiH spada u red sigurnih zemalja, njihove šanse da ostanu u Njemačkoj, kao i skoro svim azilantima iz BiH, veoma su male. U sličnim slučajevima, kako smo doznali u nezvaničnom razgovoru sa uposlenicom službe koja radi na registraciji izbjeglica i azilanata, postoji mogućnost dobijanja takozvanog „malog azila“. Taj status se može dobiti samo u slučaju da u zemlji iz koje azilant dolazi nije moguće liječenje određene bolesti koja je opasna po život. A to pak ovisi, kako nam je još rečeno, i od bh. zdravstvenih institucija, koje moraju potvrditi da se određena bolest ne može liječiti u BiH.

Ipak, Opankovići vjeruju da će njihov slučaj naići na razumijevanje njemačkih vlasti i da će adekvatnim medicinskim pretragama uspjeti stabilisati stanje svog sina. A, ukoliko ne uspiju ostati u Njemačkoj, kažu da će, ponovo kao azilanti, spas potražiti u nekoj od skandinavskih zemalja.