Samo nas obrazovanje može spasiti

Petar Hadžović jedan je od troje Roma koji pohađaju područno odjeljenje trebinjske Osnovne škole „Vuk Karadžić" u Petrovom Polju. Samohrana majka Sanela, poučena svojim iskustvom, objasnila mu je da bez obrazovanja ne može postići ništa. Petar je to, čini se, shvatio. Deveti je razred, sljedeće godine će da upiše srednju školu, a već razmišlja i o fakultetu.

Marljiv, predan, istrajan...

Školske obaveze ne padaju mu teško, dobar je đak i više je puta nagrađivan na školskim priredbama.

Petrovi nastavnici kažu da je njegov odnos prema školi zadivljujući, pogotovo što ostala djeca romske nacionalnosti školu ne doživljavaju tako ozbiljno, neredovni su na nastavi i manje zainteresovani. Petar je, saglasni su, marljiv, predan, istrajan, najbolje vaspitano dijete u školi i omiljen među drugarima. Poseban dar, kažu, ima za srpski jezik, lijepo recituje poeziju i ima izuzetnu sposobnost analize.

Petrov nastavnik istorije Branislav Jokanović smarta da je najvažnije to što ne izostaje sa nastave. „On nam vraća vjeru u ovaj poziv i u to da će na svijetu biti bolje jednog dana. On postiže sve obaveze. Vidi se da majka, koja je vrijedna i sposobna, brine o njemu", kaže Jokanović za DW. 

Diskriminacija boli

Samohrana majka Sanela radi fizički najteže poslove kako sin jedinac ne bi ni u čemu zaostajao za svojim vršnjacima. Ne želi da Petar doživi njenu sudbinu, već da bude taj koji će ukazati na besmisao predrasuda prema Romima.

„Trudim se da bude vaspitan i dobar čovjek, da bude kulturan, da poštuje druge i da drugi poštuju njega. Obrazovanje mi je na prvom mjestu. Ja sam završila samo šest razreda i znam koliko sam poniženja pretrpjela. Ne želim da moj sin bude na ulici. Kopaću, radiću, ne stidim se nikakvog posla, samo da mi dijete uspije“, jasna je Sanela.

Život samohrane majka u sredini koja još uvijek nije u poptunosti prihvatila različitosti vrlo je težak. Nema stalno zaposlenje, pa se često susretala s tim da joj poslodavci daju manju platu samo zbog toga što je Romkinja. Ipak, motiv da sebi i sinu stvori lagodniji život jači su od svih prepreka. Škola i Grad Trebinje pomažu im da obezbijede knjige i školski pribor, a pomoć stigne i od dobrih ljudi iz grada.

„Pomogne mi i Petar u nekim poslovima, ali ja njemu ne dam da mnogo radi, on treba da uči. Tek kad završi školu onda može. Mi ne tražimo mnogo, samo ono što nam pripada. Ja se trudim da Petar ima sve što imaju i ostala djeca, ne želim da zaostaje za njima", kaže Sanela.

Jedina želja mladog Petra

Petar je skroman. Ne zanimaju ga previše telefoni ni računari, kao ni društvene mreže na kojima njegovi vršnjaci provode najviše vremena.

O sebi ne voli previše da govori. Priču o sebi radije prepušta drugima.

„Lijepo mi je u školi. Sve predmete učim jednako, ali neki mi malo bolje idu. Ja bih htio da nastavim školovanje. Ne znam tačno šta ću da upišem, imam nešto u planu, ali neka to bude moja tajna. Svi su mi predmeti na neki način zanimljivi i iz svega možete izvući neku životnu lekciju“, priča Petar za DW.

Sa drugarima se odlično uklapa, a pošto se mimo škole ne druži mnogo i uglavnom je sa majkom Sanelom, vrijeme provedeno u školi mu je dragocjeno.

„Ako ja nešto ne znam, drugari mi pomognu i obratno. Apsolutno smo kao jedna velika porodica. Lani sam bio predsjednik odjeljenja ali sam odustao od te funkcije. Nisam nešto puno šefovao, ali su me slušali", kaže Petar kroz osmijeh.

Kada smo ga pitali ima li neku želju, dugo je razmišljao ili je, ipak, to znao već na početku, ali se stidio da kaže.

„Zadovoljan sam sitnicama koje imam, ali, znate, želio bih da imam gitaru i da je naučim svirati. To mi se baš sviđa“, kaže pomalo stidljivo.

Romi ne mogu do posla

Petar je pravi primjer, saglasni su nastavnici i socijalni radnici, na koji način romske porodice treba da usmjeravaju svoju djecu, kako bi ih sklonili sa ulice i utkali im neke druge vrijednosti. Sanela Hadžović uvjerena je da bi došlo do promjene odnosa sredine prema Romima, Romi najprije treba da promijene svoje loše navike i da više ulažu u obrazovanje djece.

„Krivo mi je kad vidim da romska djeca ne idu u školu, a da idu da prose. To mi je strašno. Sve sam stekla teškim fizičkim radom, jer nisam mogla drugačije, pošto nemam školu. Voljela bih da se svi Romi školuju“, zaključuje Sanela.

U Trebinju, prema podacima Centra za socijalni rad, živi osam romskih porodica, odnosno 25 Romkinja i Roma. Niko od njih nije zaposlen. Tek nekoliko ih je završilo osnovnu školu, dok ostali uopšte nisu ni išli u školu. Iako je sedam od osam romskih porodica u naselju Todorići dobilo svoj krov nad glavom, još uvijek, kažu, nemaju uslove da žive i rade kao i svi drugi ljudi. Do posla teško dolaze, pa su uglavnom prinuđeni da sakupljaju sekundarne sirovine po lokalnim otpadima i prodaju ih.

Psihološkinja u Centru za socijalni rad u Trebinju, Aleksandra Matković svjesna je da je nedostatak obrazovanja veliki problem te da bi Romima sve bilo mnogo lakše kada bi imali bilo kakav posao.

„Romi ostvaruju prava kao i svi drugi, imamo jednu porodicu koja ima dječji dodatak, neke porodice ne ispunjavaju uslove. Većina ih ostvaruje pravo na jednokratnu novčanu pomoć za režije, lijekove i slično. Svake godine im obezbijedimo tri metra drva za ogrjev. Neka domaćinstva koriste narodne kuhinje. Svi su upisani u matičnu knjigu rođenih, imaju lična dokumenta i zdravstvenu zaštitu", pojašnjava Matković.

Međutim, dugo će još vremana proći dok se svijest Roma o njima samima i svijest okoline o njima ne promijeni.

Sa nadležnima u trebinjskoj Gradskoj upravi nismo uspjeli da razgovaramo o problemima Roma. Nakon više pokušaja da stupimo u kontakt s njima, iz kabineta trebinjskog gradonačenika za DW je stigao odgovor - Gradska uprava trenutno nije u mogućnosti da vam obezbijedi adekvatnog saradnika na temu trebinjskih Roma.

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android