U prvoj polovini 17-godišnje vladavine, AKP je prije svega nastojala da stekne prednost u odnosu na etablirane snage u Turskoj. Zato je, između ostalog, svojevremeno stupila i u alijansu sa Gulenovim pokretom. U drugoj polovini vladavine, nastojala je da uspostavi autokratiju obilježenu neoosmanskim fantazijama o velikoj sili.
Ključna figura iza tih fantazija je bivši premijer Ahmet Davutoglu, koji upravo priprema osnivanje nove stranke. Kao savjetnik, ministar spoljnih poslova i kasnije premijer, on je tokom godina ostavio svoj pečat na turskoj spoljnoj politici. Iako je sada istupio iz AKP – njegova doktrina živi i dalje – i utiče na tursku spoljnu politiku.
„Bez nas na Bliskom istoku ne može da se desi baš ništa", jedno je od ubjeđenjaturske spoljne politike. U arapskom svijetu Turska se prezentira kao predusretljiva bratska zemlja; Ankara bi željela da čak i u Africi bude veliki igrač.
Erdoganov portparol Ibrahim Kalin prije nekoliko godina je pomenuo „dragocenu usamljenost" – mislio je na težnju Turske da se uvijek drži svoje političke agende čak i kada zbog toga gubi simpatije. Od 9. oktobra, dana kada je u Siriji počela operacija „Izvor mira", ta „dragocjena usamljenost" više ne zna za granice.
Pozitivni efekti
No, turska ofanziva na sjeveru Sirije ima i pozitivne efekte: spojila je zemlje koje inače nemaju ništa zajedničko. Od SAD do Japana, od Kanade do Australije – svi traže okončanje vojne operacije. Evropska unija je takođe zatražila da se obustave vojne akcije. Čak i Arapska liga i Palestina su joj se usprotivile.
I Kina, novi trgovinski partner Ankare, suprotstavila se Turskoj jasnom porukom „napolje iz Sirije". Novi strateški partner Vladimir Putin, koji Erdogana uvijek zove „moj prijatelj", kritikovao je vojnu operaciju smatrajući da bi ona mogla da ojača IS. Čak i neki diktatori koji stalno posjećuju predsjedničku palatu, odbili su da podrže tu operaciju. Nijedna zemlja je nije podržala – osim Somalije i Katara.
Turska je izgubila simpatije u čitavom svijetu. Njemački automobilski gigant Folksvagen, koji je htio da otvori jednu fabriku u Turskoj, sada je zamrznuo planiranu investiciju. Ako turska ubuduće bude upućena na međunarodnu podršku, neće ostati mnogo onih koji bi joj pomogli.
Postavlja se pitanje: šta je Turska postigla svojom operacijom „Izvor mira"? U SAD su sve relevantne institucije – od Pentagona do Kongresa – protiv njene akcije i njihove sankcije ugrožavaju tursku privredu.
Turska se pobrinula za pomirenje Asada i sirijskih Kurda, koji su dugo međusobno ratovali. Asad će uskoro ponovo kontrolisati sjever Sirije a da pri tome njegov režim nije morao da ispali ni metak. A Turska će, kako se to dogovorila sa SAD, morati da se pobrine za IS – što je poduhvat na ivici noža.
Atmosfera nacionalnih osjećanja
Naravno da je predsjednička palata postigla i nešto važo. Tajming čitave operacije je dobro podešen; ona je stvorila atmosferu nacionalnog zanosa kojim diriguje Vrhovni zapovjednik. Uz to je odložen politički i ekonomski bankrot vlade AKP. Poslije poraza na lokalnim izborima, AKP je izgubila obol nepobjedivosti, a opozicioni blok koji podržavaju Kurdi prvi put je počeo da se nada najvišoj funkciji.
Tokom operacije „Izvor mira" karte su ponovo pomiješane. Između Kurda i opozicije je stvoren zid. Privremeno je zaustavljeno osnivanje stranaka Davutoglua i bivšeg ministra privrede Alija Babačana, koji su odlučili da preotimaju glasove birača AKP, a više niko ne govori ni o velikim troškovima života i rekordnoj nezaposlenosti. Kada je vojna operacija počela, Erdogan je rekao: „Važno je da se u Savez nacija (opozicioni blok bez HDP – prim. ur.) unese podjela". Trenutak za tu izjavu sigurno nije slučajno odabran. Jer, „dragocjena usamljenost" Turske ima jednu jedinu pozitivnu posljedicu: obezbjeđena je dalja vladavina Erdogana kao samodršca.
Bivši urednik lista Hurijet Bulent Mumaj danas radi za DW na turskom i za Frankfurter algemajne cajtung.