Turska nije sigurna zemlja za žene

Handan Askin je na terapijama od ožujka 2015. godine. Donji dio tijela joj je paraliziran. Nada se da će uz pomoć fizioterapija ponovno moći ponovno samostalno hodati - barem koji korak. Handan Askin ima 30 godina. Njezino dvoje djece, jedanaest i devet godina stari, ostalo je kod njezine sestre. Razlog za životnu nesreću te mlade žene je bio što se htjela razvesti.

Njezin suprug je javno na ulici pucao u nju. Handan Askin je jedva ostala živa, ali njezinog supruga se ne optužuje za pokušaj ubojstva, već za tjelesne ozljede. Proces razvoda je još uvijek u tijeku.

Posebno njezina obitelj joj pomaže, priča Handan Askin, ali i platforma "Zaustavit ćemo ubojstva žena". U ovom trenutku za sebe i za svoju djecu ne može ništa planirati za budućnost. "Ne mogu se samostalno kretati, a na svoj dom ne mogu ni pomišljati. Sada su za mene bitni samo bolnica i moje terapije. Tretman ću izdržati do kraja. To je jedina stvar o kojoj sada mogu razmišljati", kaže ona. A koliko dugo će trajati terapije, ne može reći. Možda nekoliko mjeseci, godina,...

Četiri od deset žena u Turskoj žrtve nasilja

Handan Askin je jedna od mnogih žrtava nasilja u Turskoj. Prema navodima Turskog instituta za statistiku, četiri od deset žena trpi fizičko nasilje od strane njihovog supružnika ili životnog partnera. Samo u 2010. godini su ukupno 303 žene ubili njihovi muževi ili ljubavnici, navodi platforma "Zaustavit ćemo ubojstva žena". Ta organizacija zahtijeva da se osnuje jedna službena ustanova za žene koja bi bila zadužena za to da se u svakoj provinciji ustanovi dovoljno sigurnih kuća. Jer broj takvih kuća u Turskoj je veoma malen. Tek 130 sigurnih kuća postoji u Turskoj, a koje mogu primiti oko 3.500 do 4.000 žena. Iako su sigurne kuće jedna od odredaba "Istanbulskog sporazuma" kojega je Turska kao članica Vijeća Europe potpisala i kojim je propisano poduzimanje mjera za sprječavanje nasilja nad ženama.

Asli Elif Sakallli iz organizacije za žene Mor Cati (ljubičasti krov) pojašnjava da su sigurne kuće povezane s Ministarstvom za obitelj i socijalna pitanja, s općinama i nevladinim organizacijama. Prema zakonu bi u gradovima s više od 100.000 stanovnika morala postojati barem jedna sigurna kuća, ističe Sakalli. Stvarnost, međutim, izgleda drukčije, kaže ta aktivistica za ženska prava. "Postoje, doduše, zakoni, ali ako se oni ne primjenjuju, onda nema konzekvenci." 

Tek mali broj žena biva primljeno u sigurne kuće

U sigurnim kućama koje već postoje u Turskoj također ima problema. Adrese tih kuća kao i identiteti žena moraju biti tajni. Međutim, kaže Asli Elif Sakalli, neki suradnici taj propis ne uzimaju baš zaozbiljno jer nisu dovoljno obrazovani za taj posao. Iz tog razloga muškarcima uvijek iznova polazi za rukom da pronađu svoje odbjegle žene.

Unatoč tome je sve više žena koje utočište traže u sigurnim kućama. Samo u sigurnoj kući organizacije Mor Cati u Istanbulu je 493 žena u prvih šest mjeseci ove godine podnijelo zahtjev za prihvat. No samo 42 žene i djece je moglo biti primljeno. Od 695 žena koje su 2015. godine podnijele zahtjev je tek 44 njih primljeno u sigurnu kuću. Pritom za žene koje budu primljene važe stroga pravila i kontrole. "Telefon i Internet smiju koristiti u ograničenoj mjeri i ne nemaju pravo suodlučivanja po pitanju pravila kuće", kaže Sakalli.  

Nasilje nad ženama je poraslo nakon pokušaja puča

Država je 2012. godine posljednji put uvela izmjene kako bi se žene bolje zaštitilo od nasilja. Asli Elif Sakalli, međutim, ističe da nisu zakoni problem, već "nedovoljna politička volja".

Nasilje nad ženama se pojačalo nakon pokušaja puča 15. srpnja, pojašnjava Gülsüm Kav, predstavnica platforme "Zaustavit ćemo ubojstva žena". "Ako najprije bacimo pogled na brojke, onda vidimo da nakon srpnja imamo duplo više slučajeva nasilja nad ženama", pojašnjava Kav i obrazlaže: "Čitavo tursko društvo je u stanju napetosti. Na djelu je ozbiljno kršenje prava. Politički diskurs se sve više udaljava od demokracije, vladavine prava i laicizma. Kao što je pokušaj puča 15. srpnja bio nasilan, i reakcije na njega sadrže puno nasilja. To izravno i na vlastitoj koži osjećaju žene. Nasilje takoreći postaje nešto normalno."

Dekretima koji su doneseni za vrijeme izvanrednog stanja su zabranjene nevladine organizacije i njihove prostorije su zapečaćene. Sakalli ukazuje na to da među tim sada zabranjenim organizacijama ima dosta onih koje se brinu o ženama i djeci i da te nevladine organizacije sada ne mogu više djelovati. Međutim, uvjerava Sakalli, te organizacije žele nastaviti svoju borbu za poštivanje ženskih i ljudskih prava unatoč izvanrednom stanju i zabranama.