U Maršu mira učestvuju ljudi iz cijelog svijeta

Maxim Chanteloop i Pierre Letan došli su u Srebrenicu iz Normandije. Devetnaestogodišnjim Francuzima iz grada Coutanceca želja je bila da učestvuju u ovogodišnjem Maršu mira, jer su, kako kažu, samim tim što dolaze iz Normandije, gdje je bilo čuveno iskrcavanje saveznika u 2. Svjetskom ratu, jako senzibilizirani za istoriju i ljudska prava.

Karen Packwood dolazi iz Engleske i prije nekoliko godina radila je za humanitarnu organizaciju Heating Hands. Želja joj je bila da na 20 godinu savlada put, kojim su se Srebreničani probijali u pravcu Tuzle. Put ju je tako iscrpio da u Mravinjcima nije više mogla da hoda, tako da su je najprije nosili na rukama, a onda do prenoćišta transportovali kolima. Njena poruka je da učešćem u Maršu mira pokaže da se “Srebrenica nikome i nikada više ne ponovi.

Stigli mirovni biciklisti iz Srbije

Poslije svih problema koje su prošle godine imali sa dolaskom u Srebrenicu, ekipa mirovnih biciklista iz Beograda, kojima su se pridružili mirovni biciklisti iz Italije, Bjelorusije, Mađarske i SAD stigli su oko 15 sati u Srebrenicu. Bicikliste predvodi Simon Simonović iz Beograda. „Za mene je Srebrenica omča koja nam je svima oko vrata, vidimo da se suočavanje sa prošlošću i šta se dešavalo u ratovima na području bivše Jugoslavije ne vrši na pravi način. Sve je to jeftino politikanstvo i demagogija. Jako mi je bitno da ovdje budemo sa ljudima i da kroz iskreni razgovor razmijenimo i naša osjećanja i mišljenja i na taj način gradimo drugačiju budućnost. Mislim da u Srbiji ima dosta onih koji pokušavaju relativizirati genocid, a to se ne može osporiti, niti broj žrtava, niti surovost onoga što se ovdje desilo. To politikanstvo od političara prelazi na narod i onda imamo samo nacionalizam, vraćamo se u prošlost umjesto da idemo u budućnost.”

„Za mene je Srebrenica preuzmanje odgovornosti za genocid nakon zakazivanja međunarodne zajednice. Ja sam došla iz SAD da pošaljem poruku mira, bila sam u mnogim zemljama kao aktivista za ljudska prava i moja posljednja stanica je bila Srbija, gdje sam se priključila Ženama u crnom i divim se njihovoj hrabrosti. Zemlja je tako lijepa i nadam se da će ljudi iz Srebrenice jednoga dana pronaći svoj mir“, kaže 20-godišnja Kelsey Koontz iz Baltimora.

Tužna jer Se Srebrenica stalno ponavlja

Kate Cozza iz Verone kaže da nikada nije vjerovala da se nešto poput Srebrenice moglo desiti i da je Srebrenica za nju simbol zakazivanja međunarodne zajednice. Ona je bila na Kosovu 1999 u okviru vojne misije i vidjela je više hiljada izbjeglica. „Kada pomislim šta se desilo u Sebrenici , sva se tresem. Sve sam tužnija kada vidim da se takve stvari stalno ponavljaju u svijetu “, kaže ova 50-godišnja Italijanka i dodaje: „ Ja sam došla sa grupom iz Srbije jer je jako malo ljudi tamo koji imaju hrabrosti da se suoče sa genocidom u Srebrenici. Svi mi koji smo došli u ovoj koloni i na biciklima iz Srbije hoćemo da promijenimo svijet.“ Ova Italijanka iz Verone dodaje i da ih je u Bratuncu, 10 km od Srebrenice, verbalno napao jedan muškarac, rekavši im da bi ih rado pobio.

Malić Šuhra iz Donjih Potočara i prvi povratnik u Potočare dočekala je pred Memorijalnim centrom u Potočarima mirovne bicikliste iz Srbije i svijeta sa bombonama i čokoladama, koje je kupila od svoje penzije. U genocidu su joj ubijena dva sina i više od 20 članova familije. Sestra joj je, kaže, spaljena u Bratuncu. Njoj dolaze, dodaje, Žene u crnom: Saška, Ljilja, Ružica, 11 ih prošle godine kod nje noćilo.. „I ja njima išla, četiri dana bila kod njih“, kaže Šuhra u invalidskim kolicima dijeleći bombone i s teškim uzdahom dodaje: „A ovdje ih je sinko, u Memorijalnom centru, ukopano do sada 11 – jedanaest Malića. “

Izuzev ambasadora Christiana Hellbacha, u Srebrenici neće biti drugih zvaničnih predstavnika iz Njemačke na obillježavanju 20 godina od genocida.