UNHCR: 'Izbjeglička kriza se može savladati!"

DW: O čemu će biti riječi na konferenciji o izbjeglicama koja se održava u UN?

Vincent Cochetel: Očekujemo da ćemo predstavnike država iz kojih izbjeglice dolaze i odlaze, predstavnike tzv. zemalja azila ali i tranzitnih zemalja uspjeti da ubijedimo da se obavežu na pridržavanje osnovnih smjernica ali i na bolju saradnju u savladavanju ovakvih kriza. Ako bacimo pogled na Evropu i na lekcije koje smo naučili iz krize 2015, ponekad nam se nameće osjećaj da države nisu istinski spremne da izvuku pouke iz onoga što se desilo. To Vam je nešto poput mamurluka i glavobolje. Probudite se ujutro i zapitate: Bože, šta sam to sinoć uradio?

Koja su pitanja koja bi zemlje EU trebale same sebi postaviti?

Jedno od pitanja je jesmo li sigurni da je Evropa bolje pripremljena nego što je bila sredinom 2015. godine i šta bi još moglo izazvati masovni priliv izbjeglica u Evropu. Nakon izbijanja krize, ključni pokretači i razlozi prisilnog raseljavanja i ekonomskih migracija su i dalje tu i djeluju. Problem Afganistana nije riješen. Još uvijek imate rat u Afganistanu. Ni konflikt u Siriji nije riješen. Još uvijek imate rat u Libiji ali i niz drugih konflikata, koji bi mogli dovesti do raseljavanja ljudi. Zašto je trebalo toliko dugo vremena da se krene sa premještanjem ljudi. Nakon godinu dana od dogovora samo je 13 posto ciljeva ispunjeno za Grčku i svega 5 posto za Italiju.

Šta podrazumijevate pod pripremama na konkretnijem nivou?

Vjerujemo da nam je kriza pokazala da moramo imati zajednički sistem registracije u Evropi - ne samo otiske prstiju, već i dosijee. To bi olakšalo planiranje i provođenje Dablinskog sporazuma, relociranje izbjeglica i spajanje familija ali i preduprijedilo bi gubitak podataka o izbjegličkoj djeci koja se kreću po Evropi bez pratnje. Da li je to tehnički izvodljivo? Jeste. Je li to moguće napraviti u Evropi? Jeste. Potrebno nam je malo zajedničke volje, ali tako bismo dobili zajednički sistem registracije.

Da li je Evropa sada bolje pripremljena za izbjeglice? Da li su se izvukle pouke?

Nisu. Ne vidimo da su se naučile lekcije. Postoji niz prijedloga, koje je Evropska komisija podnijela u junu i julu. Neki od njih idu u pravom smjeru, ali su nekako bojažljivi i ne dodiruju velike probleme. Zapravo demonstriraju da možemo proglasiti mnoge zemlje sigurnim zemljama za tranzit širom Evrope, čime se opet omogućava brzo vraćanje izbjeglica u susjedne zemlje, što im je bolja opcija nego da ispituju njihove molbe za azil. Zapravo to vam je kao kad dođete do brzih ali ne i pravih rješenja, koja funkcioniraju. Nema čarobnog recepta. Potreban ti je zajednički alat i više zajedničkog pristupa rješavanju problema. A to je Evropski centar za registraciju izbjeglica i migranata koji dolaze u EU. To ne mora biti stalni centar. On bi mogao biti otvoren u Grčkoj ili Italiji ili jednog dana u Poljskoj, ako bi došlo do recimo priliva izbjeglica iz Ukrajine. Potrebni su nam kapaciteti u zonama, gdje imate migraciju i pritisak ljudi koji traže azil, kako bi se pomoglo članicama EU koje su konfrontirane sa takvom situacijom.

Mnogi ljudi smatraju da je kriza prošla. Zašto izvlačimo pouke iz kriza samo kada mislimo da su prošle?

Kako možemo biti sigurni da se kriza neće ponoviti? Ubijeđen sam da će ljudi nastaviti da se preseljavaju. Evropa se stavila u položaj zavisnosti od zemalja koje su locirane na njenim vanjskim granicama. Možemo se samo nadati da će provedba sporazuma EU-Turska biti nastavljena. Ali ako ne, ili ako se ne provodi u potpunosti, onda moramo imati Plan B za rješavanje ovakve vrste kriza na nivou Evrope. I dalje postoji veliki priliv ljudi, koji dolaze u Italiju. Većina njih su ekonomski migranti. Italija sama ne može riješiti taj problem. Geografska lokacija ne može biti baza za davanje odgovornosti pojedinačnim zemljama za rješavanje takvih problema.

Kakva je uloga UNHCR u svemu tome? Rješava li vaš komesarijat izbjegličku krizu ?

Ne mislim da smo mi u poziciji da rješavamo taj problem ali mi smo u poziciji da pomažemo zemljama i pronađemo pragmatične načine djelovanja.

Koji su to pragmatični načini djelovanja u kontekstu izbjegličke krize?

Mi danas u Grčkoj imamo oko 50.000 potražilaca azila. To ne bi trebala biti vanredna situacija niti kriza. Mi moramo objasniti ljudima i vladama da se to može savladati. Moramo napraviti dobar screening; dobru registraciju, dobro odrediti status izbjeglice ili migranta; vratiti one, kojima nije potrebna zaštita; neke bi trebalo ostaviti da se integriraju u Grčkoj, sve se to da organizirati i sve to je izvodljivo. Zbog toga ne bi trebalo biti krize. Kriza nije izbila zbog tolikog broja izbjeglica već zbog manjka solidarnosti među zemljama članicama EU.

Da li slike djece poput one koja pokazuje mrtvog Alana Kurdija imaju moć da promijene percepciju ljudi i navedu ih da nešto poduzmu?

Slika Alana Kurdija nam je pokazala da moramo učiniti nešto kako bismo spašavali te ljude u moru. Djeca se ne bi smjela izlagati takvoj opasnosti i prevoziti čamcima. Naravno da takve slike izazivaju emocije koje dovode do povećanja stepena solidarnosti. Ali s vremenom to opet isčezne. Percepcija ljudi je bila da njihove vlade više nemaju kontrolu nad situacijom. Onda ljudi počinju da razvijaju strah od toga što se događa. Svaki sistem azila treba podršku javnosti a javnost opet mora biti uvjerena da se sistemom na pravi način upravlja i da taj sistem služi ljudima koji su u nevolji i kojima je potrebna zaštita. To trebamo objasniti javnosti. Oni, kojima ne treba naša zaštita, moraju biti vraćeni. Drugog rješenja nema.

Kako možete uvjeriti ljude u Njemačkoj i Evropi da je moguće organizovati sadašnji priliv izbjeglica?

Ne trebamo padati u paniku. Ovo nije prvi put da se Evropa susretala sa ovakvim seobama ljudi. Nije svako izbjeglica. Moramo obezbijediti da bolje funkcionira sistem vraćanja onih koji nisu izbjeglice ali i da integracija onih koji ostaju ne smije biti prepuštena slučaju. Mora se u to investirati. To je investicija za budućnost. Ljudima ne treba zaštita cijeli život. Pogledajte na izbjeglice iz Bosne i Hercegovine. Mnogi su se vratili u svoju zemlju, poneki čak i sa pasošom druge zemlje. Oni uvijek ostaju jednom nogom u zemlji iz koje dolaze i zemlji u kojoj su našli utočište. Ali to je u redu, oni su tako pokretljivi, mobilni.

Vincent Cochetel je direktor Visokog komesarijata za izbjeglice - UNHCR za Evropu.

Intervju vodila: Claudia Witte