Uspon i pad svemirskog smeća

Teleskop lansiran 1990. godine. Težak 2,5 tone. Misija: mjerenje rentgenskog zračenja. Status: kosmička krntija. Deaktiviran 1999. godine. Onomad naučna senzacija. Danas otpadak. Vraća se u atmosferu. Ispitivajući izvore rentgenskih zraka, ROSAT je romantično tragao za počecima svemira. Čačkao za velikim praskom. Biće nama prasak. Na Balkonu. Kad nas mlacne odozgo. ROSAT u silaznoj putanji. Kružeći orbitom sa nekad 580 km visine spao na svega 200 kilometara. Uskoro slijedi slobodan pad. Smjer nepredvidiv. Brzina: 28.000 km/h. Pri ulasku u atmosferu svemirska olupina neće baš skroz izgorjeti. Predviđaju eksperti. Ostaće oko 1,7 tona. Računaju u Njemačkoj centrali za svemirske letove (DLR) u Kelnu. Termin? Ovog vikenda, iduće sedmice. Tu negdje. Možda kasnije.

Mogućnost da ostaci satelita tresnu čovjeku na glavu

Zamislimo li kako sa Mjeseca, ofrlje, bacamo kamen na Plavu planetu, postaje jasno zašto naučnici polaze od toga da će satelit gruhnuti u vodu. U kakav okean. Ako drmne na kopno, vele, pašće najvjerovatnije tamo gdje nema ljudi. U nenaseljen pejzaž, nekakvu šumu, pustinju. Na livadu ili planinu. Vjerovatnoća da se ROSAT strmoglavi u Evropu, iznosi 1:5860 ili 0,17 %, javlja DLR. Njemački astrostatističari također su izračunali kako mogućnost da ostaci satelita tresnu živom čovjeku na glavu, iznosi oko 1 : 700000. Drugim riječima, opasnost od ovakve vrste smrti dramatično je veća nego da nam se sruši avion na glavu (1 : 3000 000). Ili, da nas udari grom. Pogotovo ako uzmemo u obzir da ROSAT nije ni prva ni zadnja satelitska krntija što batrlja prema nama. Kelnska Centrala za svemirske letove registrira 60 do 80 tona materijala godišnje, od kojeg većina ne preživljava visoku temperaturu, penetrirajući atmosferu.

Odakle dolazi svemirsko smeće? Iz prošlosti. Komadići prevaziđenih tehnologija. Fragmenti davno ispaljenih raketa. Dijelovi motornih pogona. Pokvareni sateliti. Svemirske makine. Zaribale bez goriva. Geleri satelitskih kolizija. Alati, setovi, kutije, koferi ostavljeni od astronauta, kojima se žurilo kući. Stručnjaci procjenjuju da „nižom orbitom“ (200-1200 km) trenutno kruži metalni oblak koji se sastoji od 600.000 komada smeća većih od 1 cm.

Oprez u prometu! Opasnost od sudara raste. Svjetska svemirska stanica (ISS) prinuđena je, pet puta godišnje, voziti slalom. Strategija za uklanjanje kosmičkog otpada još nije razrađena. Čime, kako, kuda pomesti toliko đubra? Rješenja za sad nema. Osim onog praktičnog, u slučaju ostarjelih satelita, koji se, kada odsluže rok, ciljano parkiraju u orbitni otpad, koji tone prema dole, kao što je slučaj kod njemačkog ROSAT-a. Palo gdje palo.

Čudni li su putevi svemirskog otpada

Nama na Balkon. 1:700000. Dovoljno. Nikad se ne zna. Putevi otpada su čudni. I na lotu uvijek neko dobija. U saobraćaju uvijek neko gubi. Pored toga, satelit za rentgenska istraživanja ROSAT sadrži sijaset staklenih i keramičkih dijelova, koji će, pri užarenom ulasku u atmosferu, sasvim vjerovatno pretrpjeti visoke temperature. Najveći vatrootporni dio kosmičkog smeća - kakva lijepa simbolika - predstavlja teleskopsko ogledalo.

Kasno nam je ogledati se, kome ogledalo padne na glavu. Stoga ponavljam: Narode Balkona. Achtung! Otkurblajte tendu. Držite se strehe. Kome prifali šljem, iz (ovalne) saksije neka istrese zemlju. Jesen je, nije tolika šteta. Okrenuti saksiju naopačke, staviti je na glavu. Paničarima preporučujemo sklonište na podu, ispod stola na rasklapanje. Možda sretnu nekog poznatog. Ziherašima, konačno, savjetujemo da se jednostavno maknu sa Balkona. Samo, pitanje je kamo?

Autor: Amir Kamber

Odgovorna urednica: Marina Martinović