"Većina maloljetnika pobjegla od islamističkog terora"

Deutsche Welle: Nakon napada u Würzburgu pažnja javnosti usmjerila se na maloljetne izbjeglice. Kakva je bila Vaša reakcija kada ste čuli da je 17-godišnji mladić, izbjeglica iz Afganistana, sjekirom i nožem krenuo na putnike u vozu?

Niels Espenhorst: Bili smo iznenađeni i uplašeni. Nismo mogli utvrditi da je kod maloljetnih izbjeglica došlo do radikalizacije i skrećemo pažnju da ne bi trebalo paušalizirati. Ovdje je u pitanju napad pojedinca i moramo saznati još više pojedinosti o motivima počinioca. Ali ne može se tek tako reći da se napad mogao predvidjeti.

Da li su mlade izbjeglice posebno podložne vrbovanju radikalnih islamista?

Ne, nisu, naprotiv. Većina je pobjegla od tog i takvog terora. Plaše se da bi ih to moglo ponovo snaći. Većina mladih je gladna znanja. Oni znaju da njihov uspjeh u društvu zavisi od obrazovanja. Maloljetnici koji su došli bez roditelja u Njemačku imaju bolje šanse za školovanje nego druge izbjeglice. Mnogi od njih su to prihvatili sa zahvalnošću. U tom smislu ne vidim sklonost ka radikalizaciji.

Pa ipak su isljednici kod napadača pronašli rukom slikanu zastavu Islamske države. Da li islamisti aktivno vrbuju mlade izbjeglice?

Maloljetne izbjeglice bez roditelja ne bi trebale živjeti u izbjegličkim domovima. Ti domovi nisu podesni za djecu i mlade. Pri tome nije samo riječ o pokušaju vrbovanja djece od strane islamista. Tamo postoji i "kultura nasilja", zato što su svi okupljeni na malom prostoru, u dugim su redovima na čekanju i ne posvećuje im se puno vremena. To naravno vodi u frustraciju a problem nasilja u tim smještajima je strukturalne prirode. Jedini pravi postupak bi trebao biti da se ukinu ti smještaji i da se izbjeglice smjeste decentralizirano.

Zašto se onda maloljetne izbjeglice smještaju skupa sa odraslim u izbjegličke domove?

Momentalno se malo toga dešava u smislu da ti mladi ljudi dobiju perspektivu. Do sada su živjeli u nekoj vrsti modusa opasnosti, u nekoj vrsti vanrednog stanja. Najvažnije je bilo da se dokopaju Njemačke. Sada se radi o tome da dođe do normalizacije njihovog života. A upravo se to odvija jako sporo.

Jedan maloljetni izbjeglica ne može podnijeti molbu za azil, ako nema zakonskog staratelja, koji to za njega mora da uradi. Je li to razlog nedostatka perspektive?

To je ogroman problem. Njemačka vlada je u novembru 2015. podigla granicu za azil na 18 godina. To je bilo u cilju dobrobiti djece. U praksi je to dovelo do toga da maloljetnici nisu mogli podnijeti molbu za azil i da moraju čekati dok ne budu punoljetni.

Je li to objašnjenje za "nestanak" hiljada mladih iz njihovih kolektivnih smještaja?

Taj fenomen odavno postoji. Mladi često imaju rođake i članove familija kod kojih hoće da idu. Problem je što ne vide drugog načina nego da sami odu. Povezivanje familija unutar Njemačke ali i drugih zemalja odvija se jako sporo. Stoga se mladi odlučuju da sami to pokušaju. Stoga se moraju sami snalaziti, oslanjati na bande kojima moraju platiti i koje ih tako iskorištavaju.

Nils Espenhorst je referent Saveznog njemačkog udruženja za maloljetne izbjeglice (BumF), koje bez pratnje dolaze u Njemačku.