Zašto Erdogan prijeti NATO-u vetom?

U kriznim vremenima od članica NATO-a se očekuje složnost i solidarnost partnera. I ovaj put je to tako. Sve članice NATO-a surađuju, samo jedna ne.

Dok se Zapad složno suprotstavlja Putinu turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan se protivi primanju Finske i Švedske u NATO. Prijeti čak vojnom savezu vetom.

„Mi na to ne gledamo pozitivno", izjavio je Erdogan prošlog petka, ustvrdivši da Finska i Švedska udomljuju teroriste. To je bila kalkulirana poruka koju je nakon molitve petkom pred jednom džamijom poslao svojim pristašama, ali i Zapadu.

Nakon toga je svog ministra vanjskih poslova Mevlüta Cavusoglua poslao u Berlin na neformalni sastanak ministara vanjskih poslova NATO-a, a turske novine su dalje podgrijavale atmosferu: „Finska i Švedska u panici", „Veto predsjednika Erdogana u svjetskim medijima", „Strah u NATO-u", bili su neki od naslova u novinama sklonim vladi.

Od tada potkrjepljuju Erdoganove tvrdnje člancima, zašto se Ankara protivi primanju Finske i Švedske u NATO. Tvrde da su te dvije zemlje gnijezda terorista, da njeguju kontakte sa zabranjenom Kurdskom radničkom strankom PKK, s kurdskom milicijom YPG u Siriji i pristašama propovjednika Fethullaha Gülena, koji živi u SAD-u. Erdogan pretpostavlja da Gülen stoji iza pokušaja državnog udara 2016.

Osim toga turski mediji izvješćuju da je Turska posljednjih godina podnijela Finskoj i Švedskoj zahtjeve za izručenje „33 PKK-ova i Gülenova terorista", ali da tomu dosad nije udovoljeno. 

Erdoganov savjetnik širi optimizam

Onda je u subotu došla optimistična izjava Erdoganovog savjetnika Ibrahima Kalina. Turska nije zalupila vrata članstvu skandinavskih zemalja u NATO-u, rekao je on. Ali, radi se o nacionalnoj sigurnosti Turske. I postoji potreba za djelovanjem, kaže Kalin. Nakon toga su se američki ministar vanjskih poslova Blinken i glavni tajnik NATO-a Stoltenberg izjasnili optimistično.

Taj optimizam je nestao u nedjelju s konferencijom za novinare turskog ministra vanjskih poslova Cavusoglua. On je rekao jednu rečenicu koja je otkrila o čemu se zapravo radi. „Ove dvije zemlje (Finska i Švedska) i druge članice NATO-a koje njeguju kontakte s PKK-om i YPG-om i koje ih podupiru i koje uvode zabranu izvoza oružja u Tursku, trebale bi s time prestati." Cavusoglu je u više navrata naglasio da Finska i Švedska ne izvoze oružje u Tursku. Inače, njegova zemlja nije protiv proširenja NATO-a, kaže Cavusoglu.

Što stvarno želi Erdoganova vlada?

Radi se dakle o tomu da je članice NATO-a, kao i Finsku i Švedsku, prisili na ustupke. Tako Erdogan želi postići uspjeh na unutarnjopolitičkom području.

Jer, Turska se nalazi u vrlo teškoj gospodarskoj krizi. Inflacija na godišnjoj razini je u travnju iznosila 69,97 posto. Deficit trgovinske bilance se popeo na 24,5 milijardi dolara. Stanovništvo muči spirala poskupljenja. Erdoganova popularnost opada. On bi nacionalističkim tonovima mogao okupiti svoje pristaše. Napadi na Zapad, Finsku i Švedsku dobro prolaze kod islamističko-nacionalističke klijentele.

Jer, Erdogan treba tu klijentelu. Iduće godine Turska ne samo da slavi 100. godišnjicu osnutka turske republike, nego se u zemlji održavaju i predsjednički i parlamentarni izbori. Erdogan želi pobijediti na obojim izborima. A trenutno on gubi popularnost zbog ekstremne inflacije. Potrebni su mu uspjesi da bi pridobio birače.

Za to Erdogan vidi dobru priliku u Finskoj i Švedskoj. S ratom u Ukrajini Turska je dobila na značenju kao zemlja koja kontrolira ulaz u Crno more. Posjeti Guterresa, Ursule von der Leyen ili Scholza, telefonski razgovori s Bruxellesom i Washingtonom u međuvremenu su svakodnevica.

Ali, Erdogan želi podići cijenu. On želi da ograničenja za izvoz oružja u Tursku budu olabavljena. Nakon što je turska vojska umarširala na sjever Sirije 2019. Finska, Švedska, Njemačka i druge europske zemlje su najavile da neće u Tursku izvoziti oružje koje bi moglo biti upotrijebljeno u Siriji. 

Zabrinutost u Europi je izazvalo i miješanje Turske u sukobe u Libiji i Gorskom Karabahu. Nakon provođenja bušenja za traženje plina u Sredozemnom moru ograničenja su proširena i na opremu za maritimno područje. 

Ankara je udarac dobila i od Washingtona. Nakon što je Turska kupila ruski protuzrakoplovni sustav S-400 Sjedinjene Države su ju isključile iz programa borbenog zrakoplova F-35. Sad se Ankara nada ustupcima i SAD-a i signalizira da će biti zadovoljna isporukom zrakoplova F-16.

Erdogan ima političku polugu koju s užitkom upotrebljava. Već danima podsjeća tursku javnost na ponovno primanje Grčke u NATO 1980. godine. Kaže da njegova zemlja neće još jednom napraviti istu grešku. Tada je Ankara bezuvjetno pristala na ponovno primanje Grčke, to se neće ponovo dogoditi, obećava on.

Nakon što su turske trupe umarširale na Cipar 1974. Grčka je napustila NATO. Tek nakon šest godina je htjela ponovo u NATO i za to joj je trebao pristanak Turske. Turska je popustila pod pritiskom i to je jedna od najvećih pogrešaka u novijoj prošlosti – to je prevladavajuće mišljenje u Ankari.

Što su turski uvjeti?

Kako izgledaju turski uvjeti za primanje Švedske i Finske dosad nije službeno priopćeno. Prema izjavama članova turske vlade to bi mogle biti izjave Finske i Švedske o borbi protiv PKK-a, YPG-a i pristaša Gülena, ali i ustupci glede izvoza oružja u Tursku.

Stručnjakinja za Tursku iz njemačke Zaklade za znanost i politiku (SWP) dr. Daria Isachenko smatra da držanje Turske ne iznenađuje. Ona već godinama prati Tursku i uočava da Turska načelno podupire proširenje i da se jako angažirala ne samo oko primanja Ukrajine i Gruzije nego i prilikom primanja Bugarske i Rumunjske.

Ali, Turska ima i dug popis zahtjeva koje postavlja kad se pruži prilika, kaže Isachenko. Ankara je već jednom potezala kartu terorizma, kaže ona. 2020. je Ankara blokirala plan NATO-a za obranu Poljske i baltičkih zemalja, i tada zbog navodnog podupiranja PKK-a i YPG-a. Sad Ankara opet vidi šansu da odradi ponešto sa svoga popisa, kaže Isachenko. U to pripada kupovina i modernizacija američkih zrakoplova F-16 i ukidanje ograničenja za izvoz oružja u Tursku.

I prema Njemačkoj Turska već godinama postavlja zahtjeve. Berlin ne isporučuje oružje Turskoj. Govori se čak o „prikrivenom embargu na oružje". Pokušaji objašnjenja koje su davali Kramp-Karrenbauer, Maas ili Scholz, da Njemačka vodi restriktivnu politiku izvoza oružja, nisu se dojmili Ankare. Ta je tema ponovo bila na dnevnom redu i priliom posjeta saveznog kancelara Scholza Ankari sredinom ožujka.

Kako daleko će Turska ići sa svojim prijetnjama prema partnerima u ovom konfliktu i na kakve ustupke su spremne članice NATO-a, Finska i Švedska, trenutno nije jasno. Spremnost turske strane na pregovore i optimizam članica NATO-a ukazuju na to da su pregovori iza zatvorenih vrata već počeli. Hoće li se oni voditi kao na velikoj tržnici, kako je dao naslutiti luksemburški ministar vanjskih poslova Jean Asselborn, trenutno nije jasno.

Pratite nas i na Facebooku, na Twitteru, na YouTube, kao i na našem nalogu na Instagramu