"Euforija bez razloga"

DW: Neposredno nakon što se njemačka vladajuća koalicija dogovorila o ključnim pitanjima zakona, šef Poslaničkog kluba SPD-a, Tomas Operman (Thomas Oppermann) je tvitovao: "50 godina od početka useljavanja, Njemačka je dobila Zakon o integraciji". Vice kancelar Zigmar Gabrijel (Sigmar Gabriel) govori o "istorijskom koraku". Gospodine Luft, koliko je važan ovaj zakon?

Stefan Luft: Prije svega moram da kažem da su u Zakonu o boravku iz 2005. sadržane odredbe koje se odnose na integraciju. Euforija se iz perspektive političara može razumjeti. Ali, u pogledu ograničenog djelovanja države na polju integracione politike, gledano iz mog ugla nema mjesta euforiji.

Zakon obećava neke novine. Na primjer, vlada želi da postigne 100.000 dodatnih "mogućnosti za zapošljavanje". Misli se vjerovatno na "posao od jednog evra". Je l' se time jamči jedna trajna integracija na tržištu rada?

Ni u kom slučaju. To je u provom redu preduslov za ulazak na regularno tržište rada. Ne bi se smjelo dogoditi da se na izbjeglice gleda tako da one imaju izgleda samo za marginalne poslove, zato što i kod tih nisko plaćenih poslova zarađuju znatno više nego u zemljama iz kojih dolaze. To ne može da bude cilj jedne integracione politike koja podrazumijeva jedanko učešće za sve.

Kako bi takva jedna politika mogla da bude sprovedena?

Kod nas su došli uglavnom mladi ljudi. Oni bi morali da budu dokvalifikovani, da ako je moguće završe škole kako bi kasnije mogli da dobiju radna mjesta. Ja tu vidim zapravo pravi izazov.

Planirani zakon ne sadrži samo podsticaj, već i obaveze - između ostalih govori so o kursu integracije. Mnoge izbjeglice se već sada osjećaju kako se prema njima ophodi tutorskii i kako je njihova sloboda djelovanja ograničena. Jesu li ovi koraci pravi put da se ljudi integrišu u društvo?

U svakom slučaju su to legitimne mjere. I one neće biti odlučujuće. Kada je riječ o integraciji u prvom redu se ide ka tom da se ostvare kontakti sa domicilnim stanovništvom. A to je kada je riječ o integrisanju na tržištu rada od velikog značaja. Jer, ako imam kontakte sa društvom koje me je primilo, onda ću mnogo lakše preko inter-etničke mreže da dođem do posla. To je naravno odlučujuće i kod učenja jezika koji vam je potreban u svakodnevnom životu. A, ako ostanem da živim u dijelu grada, u kojem je koncentrisana samo jedna etnička grupa, jezik neću naučiti. Država u tom slučaju može da uvede sankcija koliko hoće ali to ne pomaže.

Ali, zar ne obećavaju uspjeh planirana naselja za izbjeglice kojima je odobren boravak u Njemačkoj? Jer, upravo na taj način Vlada Njemačke želi da spriječi postojanje socijalnih žarišta.

90-ih godina smo imali Zakon o dodjeli stana za useljenike sa njemačkim korijenima iz Istočnog bloka koji je imao pozitivne efekte. Obaveza života u jednom mjestu je u prvom redu važila za one kojima je država obezbijedila pomoć. Ovakav pristup u osnovi ima smisla. No, pitanje je da li se u tom određenom regionu vrši i integracija. Važno je da ljudi ne protraće to vrijeme već da ga iskoriste da se integrišu u obrazovni sistem i tržište rada.

Planirani zakon takođe je stroži kada je riječ o obavezama migranata. Onaj ko ne iskoristi ponuđene mjere za integraciju, mora na primjer da računa sa smanjenjem pomoći. Koliko su zapravo neophodne ovakve mjere?

To su legitimne državne mjere i one će pogoditi samo manji dio migranata. Oni koji imaju interesa da ostanu u Njemačkoj na duže staze i da se etabliraju i u društvenom smislu, iskoristiće sve ponuđene mogućnosti.

Kako će na Zakon o integraciji reagovati ostatak društva? Ne pojačava li zapravo to potenciranje 'obaveza i sankcija za izbjeglice' predrasude o tome kako izbjeglice ne žele da se integrišu?

Ne vjerujem da će to značajnije uticati na raspoloženje javnosti. Odlučujuće će biti to da li će poći za rukom da ti ljudi najskorije moguće napuste prihvatne centre. Jer, tek kada prestanu da budu samo u okruženju svojih sunarodnika moguće je početi sa procesom integracije.

Nedostaju li u ovom trenu inicijative države s kojima je trebalo početi prije integracionog procesa?

Prošle godine je savezna vlada otvorila 3.000 radnih mjesta u saveznim službama za migracije i izbjeglice. S jedne strane je predugo trajalo dok se to uradilo a s druge strane bi konačno morale da se na raspolaganje stave kvalifikovane osobe. To je posljedica politike koja godinama ne zapošljava dovoljan broj ljudi kako bi se moglo iznijeti sa porastom broja zahtjeva za azil. A to drži ljude dalje od pravog života u kojem se integracija odvija svakodnevno.

Dr. Stefan Luft je docent na Univerzitetu u Bremenu i najviše se bavi migracionom i integracionom politikom.