Zaostali i nasilni Balkan kao "izum" Zapada

Granice u Europi su glavna tema intervjua kojega je berlinski Tageszeitung (taz) vodio s povjesničarom Nenadom Stefanovim, koordinatorom novog istraživačkog centra "Border Crossings - Crossing Borders" pri Humboldt sveučilištu u Berlinu. Napominjući da su pripremni radovi za otvaranje tog centra započeli prije dvije godine, kada su prve izbjeglice u većem broju stizale u Njemačku, Stefanov navodi da je tada odjednom u središtu javnosti bilo pitanje: "Trebaju li nam nove granice u Europi?", te da se spomenuti centar bavi i metaforičkim pitanjima poput: "Što je Europa? Gdje prestaje Europa?"

Na pitanje taz-ove novinarke dolazi li do obnavljanja granica u Europi, s obzirom na to da na schengenskim granicama čeka desetine tisuća izbjeglica, da je Balkanska ruta zatvorena i da Velika Britanija napušta EU, Stefanov navodi da u Europi "postoji jedna nova potreba za jasnoćom. A ona je uvijek povezana s fantazijom o jednoj homogenoj, etnički čistoj zajednici podrijetla te se materijalizira u granicama. Na primjeru Brexita se sasvim jasno vidi iracionalnost te fantazije. Tamo veliki dijelovi društva tako snažno žele granicu, da se odriču slobodne trgovine. Kad sam nedavno preko Austrije vozio u Njemačku, imao sam osjećaj da mnogi nemaju ništa protiv graničnih kontrola. Fantazija o etničkoj homogenosti danas nije više isključivo obilježje jugoistočne Europe, u što se bilo sigurno nakon ratova u bivšoj Jugoslaviji."

Balkanski demoni nacionalizma

Na to je novinarka upitala hoće li se "demoni nacionalizma koje je Zapadna Europa dugo projicirala na Balkan vratiti nama ovamo", a Stefanov odgovorio kako se već 90-ih kritiziralo "da je 'izum' Balkana kao jedne regije nasilja i zaostalosti služio tome da se stvori distanca. Tako je bilo jasno da ti ratovi tamo nemaju ništa s nama ovdje (na Zapadu, op.a.), da konflikti nisu društveno uvjetovani već su bili arhaični. Zaključak je bio: ne moramo se osvrtati na to. Ali to određivanje nepromjenjive biti jedne skupine funkcionira i obrnuto za Balkan."

Govoreći dalje o sličnostima između Jugoslavije i zapadne Europe, Stefanov se posebice osvrće na politiku Slobodana Miloševića, koja se danas čini "poput avangarde aktualnih populizama. Gospodarska kriza je 1980-ih delegitimirala jugoslavenski jednostranački sustav, ali dok je većina dužnosnika promatrala eroziju svoje moći, Milošević je iskoristio neraspoloženje građana protiv 'establišmenta'. Srpski autor Ivan Čolović je o tadašnjim socijalnim prosvjedima kazao: 'Došli su kao radnici, a razišli se kao Srbi.' Oni nezadovoljni su htjeli da sve bude drukčije, a ipak ostane po starom. Tu jednostavno nije bilo prostora za predodžbe o jednom alternativnom društvenom razvoju."

Jugoslavija bila "genijalno rješenje", ali nije bilo individualne slobode

Na pitanje "što nam danas donosi usporedba Europe s Jugoslavijom", Stefanov odgovara da ta usporedba donosi "mogućnost da se političke procese tumači drukčije nego samo u nacionalnim kategorijama, na Balkanu i u Europskoj uniji. Tako postaje razumljivije da se i danas radi o regionalnim neravnotežama koje se unutarnjopolitički koriste kao projekcijske platforme." Govoreći o tome kako u "društvima koja više nisu određena povijesnim socijalnim miljeima ono etničko postaje zamjena za pravo na društveno priznavanje", ovaj povjesničar napominje da je Jugoslavija bila "'genijalno rješenje' zato što je jamčila priznavanje svih oblika etniciteta. Time je stvorena jedna vrsta ravnopravnosti. Ali u jednom autoritarnom jednostranačkom sustavu je to ostao jedini ventil za nezadovoljstvo. Sva prava nacionalnih manjina su bila zajamčena, ali ne i individualna sloboda. Politički i socijalni konflikti su artikulirani kao etnički konflikti." A što to znači za Europu, htjela je znati novinarka taz-a. "Kad gledamo samo na ono etničko, zanemarujemo druge dimenzije socijalne i političke participacije. To se ne smije dogoditi, jer s tim uskim gledanjem na stvari upadamo u zamku. U Jugoslaviji smo vidjeli kako su iz projekcija nastale realne granice. Razočarana žudnja za socijalnom sigurnošću se obratila u žudnju za jednim zaštitničkim nacionalnim kolektivom, za granicama i zidovima. I tako nešto slično se upravo događa u Zapadnoj Europi", upozorava povjesničar Nenad Stefanov.

Svaka obitelj se zasniva na "iluziji"

Isti list donosi kratki osvrt na roman "Rod" Miljenka Jergovića koji je sada izašao na njemačkom jeziku pod naslovom "Die unerhörte Geschichte meiner Familie" (u prijevodu: "Nečuvena priča moje obitelji"). Navodeći da se u romanu koji broji više od tisuću stranica radi o obitelji Stubler iz Sarajeva koja je njemačkog podrijetla, taz ističe da narator u romanu "podcrtava svoj zaključak kojemu se uvijek iznova vraća da se svaka obitelj 'kao i svaka kulturna, rodbinska ili kućanska zajednica, zasniva na jednoj iluziji'. A ta iluzija se sastoji od vjerovanja u zajedničke stvari, kontinuitete, zajedništvo."

Taz se dalje u svom članku osvrće na samog Jergovića, navodeći da se je on kao "kroničar Balkana" poznat i priznat, ali da zna pisati i izvan balkanskih tema, ističući pritom njegov aktualni roman o poljskom nogometašu Wilimowskom koji je 1938. tijekom nogometnog prvenstva u utakmici protiv Brazila zabio četiri gola. U tom romanu Jergović "pokazuje da mu njegov osjećaj za nejasne identitete daje pričati velike priče i u drugim kontekstima. Jergović je i sam netko tko se kao Hrvat rođen u Bosni i Hercegovini oduvijek bavio nejasnim identitetima. U 'Rodu' on na osnovu vlastite sarajevske obitelji priča - iako se ne zna točno gdje prestaje njegovo istraživanje i počinje mašta - ipak najmanje svoju osobnu priču. Jergović je svoju priču tako pomno i rafinirano skladao, da je čovjek, doduše, već nakon 500 stranica umoran, ali ako se pridržava pravila kao tijekom stvarnog posjeta obitelji: malo se prozrači, drži odstojanje i nekoliko dana se ne javlja, onda se ponovno javlja volja i želja da se daljnje rođake posjeti u narednih 500 stranica."