"Zaspali smo kao muslimani, a probudili se kao Bošnjaci"

Njemačke novine Frankfurter Allgemeine Zeitung (FAZ) u članku pod nazivom „Leći u krevet kao musliman, a probuditi se kao Bošnjak" pišu o nacionalnom identitetu Bošnjaka u BiH. Pisac Cyrill Stieger, koji se decenijama bavi temom manjina na Balkanu, objavio je knjigu zanimljivog naziva  - „Mi više ne znamo ni ko smo". Svoj članak autor Michael Martens započinje rečenicom „Bošnjaci su izmišljeni jednog ponedjeljka" nakon čega spominje sastanak 352 predstavnika političke i intelektualne elite bosanskih muslimana na dan 27. septembra 1993. godine u hotelu Holiday Inn u opkoljenom Sarajevu. Riječ je o Prvom Bošnjačkom saboru (op. autora). Osim što je sastanak za cilj imao dogovor o budućnosti zemlje, „radilo se i o tome ko u stvari želi da bude bosanski musliman – a pitanja o nacionalnom identitetu u Bosni i Hercegovini su uvijek delikatna".

Geneza nacionalnog identiteta današnjih Bošnjaka

Steiger se u svojoj knjizi bavi zaboravljenim nacionalnim identitetima kao što su Torbeši, Pomaci, Cincari ili Armani, Istrorumunji, Uskoci i druge grupe. „Poglavlje knjige o Bosni i Hercegovini malo je drugačije o drugih, jer Bošnjaci više nisu manjina otkako je Bosna i Hercegovina samostalna država." On u ovom smislu podrobno opisuje kako je došlo do toga da se Bošnjaci od 1993. godine i nazivaju Bošnjaci. „Ovaj izraz koristio se još u doba Osmanlija, ali je imao samo regionalno značenje, a ne etničko ili nacionalno“, piše u članku.

„Kada su Osmanlije 1878. nakon više od 400 godina napustili Bosnu i Hercegovinu i na ove prostore došla Austro-Ugarska, bosanski muslimani nisu znali šta žele da budu, ali su tačno znali šta ne žele biti: Srbi ili Hrvati, odnosno pravoslavci ili katolici", dalje piše autor. On dalje opisuje genezu njihovog nacionalnog identiteta nakon Drugog svjetskog rata: Na popisu stanovništva 1948. godine oni su se mogli izjasniti kao Muslimani bez nacionalne pripadnost, 1953. svrstani su u kategoriju Jugosloveni, opet bez nacionalne pripadnosti. Već 1962. uvedena je etnička pripadnost 'muslimani', a 1971. godine izjasniti se kao musliman u Jugoslaviji, značilo je izjasniti se kao posebna nacija. U Ustavu tadašnje Jugoslavije 1974. godine, bosanski muslimani su priznati kao šesta nacija u državi, pored Hrvata, Srba, Makedonaca, Slovenaca i Crnogoraca. „Međutim, definicija nacije 'muslimana' nije bila bez određene doze podmuklosti. Ovako nešto nije bio slučaj za onu kategoriju građana koji su možda ateisti ili one koji svoju religiju prakticiraju, samo ukoliko je to potrebno, radi poštovanja tradicije. Kako je moguće da jedan ateista istovremeno bude u nacionalnom smislu musliman?" pita se autor Martens dalje u članku. Stieger, autor spomenute knjige „Mi više ne znamo ni ko smo", čiji je naziv u stvari citat jednog njegovog sagovornika, za ovo koristi paradoksalni izraz „nemuslimanski musliman".

 „I Bošnjaci imaju pravo na zemlju u kojoj žive"

Steiger u svojoj knjizi citira i jednog od prisutnih na konferenciji 1993. godine: „Bosanskim muslimanima se uvijek govorilo da se ne smiju nazivati Bošnjacima, jer samo ime daje utisak da se radi o cijeloj BiH, a tu ne žive samo Bošnjaci, nego i Hrvati i Srbi. Ali i Bošnjaci imaju pravo na zemlju u kojoj žive". Ova rečenica se interpretira tako da su i bosanski muslimani tada imali teritorijalne težnje.

„Zaključak je donesen preko noći i kao takav hitro proveden. Nazivati bosanske muslimane Bošnjacima, danas je uobičajeno“, stoji dalje u članku FAZ-a. Navodi se i bosanski novinar koji je zaključak sastanka iz 1993. komentarisao rečenicom: „Zaspali smo kao muslimani, a probudili se kao Bošnjaci".

Na kraju članka se zaključuje da Steigerova knjiga opisuje kako su nastajali nacionalni ili etnički identiteti na Balkanu, kako se njima manipulisalo ili kako su oni instrumentalizirani - ne samo iznutra nego i izvana.  „Često su same nacionalne manjine bile te koje su se uvijek iznova po potrebi prilagođavale, ali također i države, koje su propisivale nacionalne i etnične identitete. U knjizi se jasno govori o pobjedi religije nad nacionalnom pripadnošću, a prije svega kod muslimana na Balkanu - njih skoro sedam miliona".

Hrvatska njeguje svoja neprijateljstva

Andreas Ernst, dopisnik švicarskog lista Neue Zürcher Zeitunga iz Beograda pod naslovom NZZ: " „Hrvatska njeguje svoja neprijateljstva" piše: „Najnoviji član EU-a i četiri godine nakon pristupa ostaje iza onoga što se očekivalo pristupom. Umjesto da preuzme vodeću ulogu (u regiji), Hrvatska se svađa sa svojim susjedima – i sa samom sobom." U članku se naglašava i razočaranje u Hrvatskoj što članstvo u EU-u nije donijelo i gospodarski polet, ali se onda čitatelje podsjeća na sporove koje vodi Hrvatska: sa Slovenijom oko Piranskog zaljeva, a onda i mišljenje hrvatske predsjednice Grabar Kitarović kako u Bosni i Hercegovini „stoji deset tisuća islamista kako bi poveli 'sveti rat' u Europi. Što je glupost. Broj muslimanskih fundamentalista je narastao nakon rata. Ali samo beznačajna manjina se bori za džihad", piše švicarski list.

NZZ podsjeća i kako su „oba prethodnika hrvatske predsjednice bili svjesni odgovornosti" prema Bosni i Hercegovini i tamošnjim Hrvatima, „ali Grabar Kitarović smatra da to nije potrebno". U članku se potom nastavlja popis sukoba sa susjednim zemljama: s Mađarskom oko INE, o „samovoljnim trgovinskim akcijama protiv Srbije, nikakvoj distanci od bosanskih Hrvata koji se žele odvojiti u vlastiti 'entitet'", piše NZZ ovog ponedjeljka (9.10.) „Zašto te trzavice dobivaju toliku težinu, makar s premijerom Plenkovićem na čelu vlade stoji umjereno konzervativan bivši diplomat s europskim horizontom? Na ovo pitanje ima dva odgovora. Jedno je da Plenković ima samo tijesnu većinu u Parlamentu. Ovisan je o nepouzdanoj podršci krajnje desnice i manjinskih stranaka. Nedostaje mu sigurna moć kod kuće kako bi poveo čvrsti kurs."

Hrvati imaju dovoljno neprijatelja i među sobom

Novinar Andreas Ernst nastavlja: „Drugo je da uvijek iznova izbija žestoki sukob kultura u radu vlade. Kao i u mnogim drugim europskim zemljama su i u Hrvatskoj ojačale revizionističke snage koje imaju 'neopterećen' odnos prema povijesti Drugog svjetskog rata." Kao primjer, u tom tekstu se spominje spomen-ploča postavljena upravo u Jasenovcu žrtvama Domovinskog rata sa fašističkim pozdravom i natezanje vlade s veteranima. „Trenutno se vodi neopisiva rasprava u kojoj predsjednica ustaški pozdrav želi rehabilitirati kao starohrvatsku parolu koja je bila 'zloupotrebljena'. Nerazjašnjeni odnos prema povijesti, sukob kultura u zemlji i bojažljivo očijukanje prema desno – sve to sprječava da (hrvatska) vlada izvuče više iz teško izborenog članstva u Europskoj uniji", zaključuje ovaj članak u Neue Zürcher Zeitungu.

Zapravo ne samo politički, nego i sportski komentatori tumače „paniku" (TAZ: Großes Marionettentheatar ) u hrvatskom nogometu i tijesnom sponom tog sporta s kriminalom u toj zemlji. Nakon izjednačujućeg pogotka finske reprezentacije, Hrvatskoj se uoči susreta s Ukrajinom lako može dogoditi da ne uspije ući na Svjetsko nogometno prvenstvo. Tako Berlinski Tageszeitung citira prijedlog Ćire Blaževića tko da dođe umjesto Ante Čačića: „Imam bolji prijedlog, ne, zapravo dva: Davor Šuker i Zdravko Mamić to sami trebaju preuzeti" da bi onda u listu objasnili: „Ozbiljnost je stvar za sebe u hrvatskom nogometu. Nogomet u toj zemlji je u znaku optužbi za korupciju i potkupljivanje" i podsjeća na optužbe kojima se tereti braću Mamić, ali i optužba za krivokletstvo protiv Luke Modrića kada je on ipak odustao od izjave kojom bi teretio Mamića.

Što se novog izbornika hrvatske momčadi tiče, Der Spiegel: Neuer kroatische Nationaltrainer piše kako „ima dva dana za pripremu susreta godine", a i novinaru TAZ-a se čini da imenovanje ovog „bivšeg prosječnog igrača centra koji je posljednjih sedam godina proveo kao trener na Arapskom poluotoku" je „podjednaka ludost" kao i poziv Blaževiću da preuzme to mjesto.