Zlikovac kao zvijezda

U članku eksperta za Balkan Bode Webera, objavljenom u nedjeljniku "Die Zeit" između ostalog piše: "U Briselu se nikada nije povela strateška diskusija o tome da li je evropska perspektiva dovoljna da lokalne političke elite u zemljama Jugoistočne Evrope provedu neophodne političke i ekonomske reforme. Što su se više sukobili zahtjevi Evropske Unije i realnost u BiH, to se u Briselu povećavao umor od BiH. Umjesto da politički reaguje, Brisel je uključio birokratskog autopilota i 2006. se dao u bijeg. EU je bh-političke elite ocijenila dovoljno zrelim i najavila ukidanje OHR-a. Kada je sa najavljenim povlačenjem kod političkih elita počela da opada spremnost na reforme, EU je popustila i dozvolila da padne centralni uvjet za potpisivanje Sporazuma o asocijaciji i pridruživanju.

Posljedica svega je bila da je očekivana dinamika u provedbi reformi potpuno izostala. Funkcije dva visoka predstavnika su zahrđale, OHR je potonuo u beznačajnost. EU je izgubila posljednji ostatak autoriteta. Brisel se tješi pretpostavkom da je novi rat nezamisliv, ako ništa zato što više nema etničkih vojski. To je tačno, ali odvači pažnu sa realne opasnosti.

BiH nedostaju vođe, koji bi znali spriječiti izbijanje nasilja. Ova zemlja i dalje ima ispolitizirane policije i pravosuđe koje, bez stranih sudija i tužioca, ni u pola ne bi moglo da radi u skladu sa pravnom državom. Bez adekvatnih instrumenata državnog aparata potpuno je zamislivo da banalni lokalni sukob, pa radilo se pri tome i samo o sukobu fudbalskih navijača, preraste u regionalni etnički konflikt. U BiH ne manjka oružja. Pa ipak, u EU niko se na to ne osvrće. Zagovarači tvrdog kursa ( Velika Britanija i Holandija) stoje nasuprot zagovarača mlakog kursa ( Švedska). Ali nijedna evropska vlada nije spremna na veći angažman u BiH.

Šta EU treba uraditi?

Aktuelna politička eskalacija u BiH više je izraz političkog vakuma, koji je ostavila EU, nego jačanja etničkih političkih elita. EU mora oživjeti svoj angažman. Mora shvatiti da će još dugo morati zadržati autoritarno zadiranje u suverenitet BiH kao i evropski vojni kontingent u zemlji. Bitna je politička volja Brisela i dugoročna perpsektiva za građane, kojom će se smanjiti prostor za manevre i manipulacije vladajućih elita. Sa svojom sadašnjom politikom ignorancije, Evropa se izlaže opasnosti da posljedice njene politike postanu preskupe. Njemačka bi mogla preuzeti vodeću ulogu unutar EU i bh-društvo izvesti na pravi politički i ozbiljan kurs. Uspostavljanje zajedničke sigurnosne i vanjske politike u EU i želja Njemačke da na međunarodnom planu preuzme važniju ulogu neraskidvo je povezana sa genocidom u Srebrenici i zakazivanjem Evrope u BiH. To bi za Njemačku trebala biti dovoljna motivacija. Narednim mjeseci će se vidjeti da li će nova njemačka vlada sastavljena od demohrišćana i liberala promijeniti politiku zasićenosti i umora od BiH, kakvu je njegovala prethodna vlada."

Zastrašujuće prijetnje

I pored toga što je optuženička klupa ostala prazna, zastrašujuće je bilo slušati prijetnje Radovana Karadžića: "Sarajevo će biti crni kotao u kome će umrijeti 300.000 muslimana. Ti ljudi će nestati sa lica zemlje." Na snimku se Karadžić jasno vidi na obroncima Sarajeva, u maskirnoj uniformi i sa kosom koja leprša na vjetru. Potom snimak u odijelu i sa kravatom u bosanskom parlamentu 1991. gdje je svojim bošnjačkim i hrvatskim kolegama najavio rat i pakao, ukoliko se odluče da proglase nezavisnost od Beograda. Ono što je uslijedilo je poznato. Rat koji je opustošio velike dijelove zemlje, genocid nad 8.000 Bošnjaka u Srebrenici, etnička čišćenja, masakri i masovna silovanja u mjestima kao što su Foča i Zvornik. Sudski proces pod brojem IT-95-5/18 je veliko finale za Haški tribunal u kojem se sudi za zločine počinjene u bivšoj Jugoslaviji. Tribunal, osnovan 1993, bio je izraz loše savjesti svijeta i godinama je nekako preživljavao, bez novca, personala i dovoljne političke podrške. NATO trupe u BiH malo toga su poduzimale u hapšenju osumnjičenih i izvršavanju naloga Suda za hapšenje.

Sud nije doprinio pomirenju

Pored toga što je razvio svoju sopstvenu dinamiku i podigao optužnice protiv 161 lica, osumnjičenog za zločine, sud je demonstrirao i ono što jedan Međunarodni sud nije u stanju da ispuni. On nije neizbježno doprinio pomirenju, kako pokazuju stalni konflikti u BiH na etničkoj bazi. Pokazalo se i da ovakav sud nije uvijek forum, na kojem žrtve mogu dobiti zadovoljenje pravde i moralnu satisfakciju. Pogotove ne kada jednu i po deceniju čekaju na hapšenje prvooptuženog za ratne zločine u BiH. Mana ovog suda je što mu do sada nije uspjelo da donese pravosnažnu odluku protiv jednog od trojice vinovnika rata. Mladić se još uvijek skriva, Milošević je umro u ćeliji od infarkta. Ostaje dakle samo Karadžić, u momentu kada sud treba da se pripremi na zatvaranje i kada bi sve više članica Vijeća sigurnosti UN-a, ali i EU najradije zatvorili poglavlje pravne konfrontacije sa ratovima u bivšoj Jugoslaviji. Cilj tužioca je da Karadžića osude za gnocid. Ali niti sposobne sudije, niti sažeta optužnica ne može riješiti jedan od najvećih problema međunarodnog sudstva, a to je: kako se odnositi prema bivšim predsjednicima ili komandantima vojski, koji sami sebe vide istorijskim figurama i koji Haški sud vide kao binu za svoj posljednji nastup.

A šta je sa Ratkom Mladićem?

"Kada bi se Mladić uhapsio narednih nekoliko sedmica, došao bi automatski na optuženičku klupu, skupa sa Karadžićem. Ukoliko ga uhapse nakon 2013., mogla bi biti aktivirana jedna vrsta Mini-tribunala, koja bi i nakon zatvaranja suda stajala na raspolaganju. Ili bi se slučaj Mladić prenio u nadležnost Suda u Srbiji ili BiH. Ovi sudovi, uz pomoć Međunarodnog tribunala u Hagu, rade profesionalno i sa velikom dozom hrabrosti i zalaganja", piše Die Zeit.

Autor: Jasmina Rose

Odg. urednik: Azer Slanjankić