Zločin jeste bio u režiji države

Strateško povlačenje, tako se u režimskom vokabularu nazivao odlazak srpske vojske i policije sa Kosova 1999. godine. Jedan vojnik Dojče veleu je ispričao da su oficiri njegove jedinice, povlačeći se strateški, u kamionima ponijeli poharane dragocenosti iz napuštenih albanskih kuća, tkane ćilime, bijelu tehniku i sve ostalo ne čemu može da se zaradi. Pored ratnih profitera, bilo je i ljudi sa delikatnijim zadatkom – da u kasno proljeće i ljeto 1999. iskopavaju poluraspadnuta tijela pobijenih Albanaca i prevoze ih na teritoriju uže Srbije. Dokazi brutalnih zločina skrivani su po hladnjačama, pokopavani na raznim lokacijama ili spaljivani u visokim pećima. I danas, petnaest godina kasnije, ostaci civilnih žrtava i zločini isplivavaju na površinu.

Otkopavanje na kašičicu

Seoce Rudnica kod Raške nije novi toponim u izvještavanju o ratnim zločinima, tamo su još 2007. počele pretrage , ali na – namjerno ili slučajno – pogrešnom mjestu. Kada je konačno na sastancima radnih grupa Beograda i Prištine u Briselu utanačeno gdje treba tražiti masovne grobnice, arheolozi i forenzičari ponovo su stigli u Rudnicu. Kažu, nije moralo duboko da se kopa da bi se naišlo na prve kosti. Do sada su pronađeni ostaci pet ili šest osoba, a za dvije je DNK analizom utvrđeno da su bili albanski mladići iz sela Rezala. Niko ne zna koliko će još tijela biti pronađeno i identifikovano – najčešće se barata procjenom da je u masovnu grobnicu bačeno više stotina leševa. Možda 200, možda 400. Kako je Radiju Slobodna Evropa rekao glavni arheolog Andrej Starović, istovremeno se prikupljaju i dokazi: tragovi kamionskih točkova, mehanizacije koja je kopala rake, kao i garderoba, puščana zrna i čaure. Pretrage bi mogle da potraju dva mjeseca.

„Radi se o masovnim zločinima koji su definitivno organizovani i zahtjevaju logistiku, ljudstvo i tehniku. Tu se uvijek izvrdava krucijalno pitanje – da li je to državni zločin i u kojoj mjeri je sistem učestvovao u tome?“, kaže beogradska novinarka Milica Jovanović, jedna od autorki na internet-poratulu Peščanik. „To se ovdje obično rješava tako što se nekoliko izvršilaca izvede pred sud, onda se stvar dalje zataška. Strategija Beograda je da stalno pomalo uzmiče, ali tako da se nikada ne postavi pitanje državnog zločina“, navodi ona za DW. Sumnjati u organizovanost zločina postalo je nepristojno najkasnije nakon otkrivanja 980 tijela na policijskom strelištu u Batajnici. Na poligonu u Petrovom selu otkriveno je 77 tijela, u jezeru Perućac 48, dok je hladnjača koja je isplivala iz Dunava kod Kladova krila oko 80 tijela.

Još se ne zna kako je i gdje je skončalo oko 1.500 albanskih žrtava – pretpostavlja se da su stotine tijela spaljene u visokim pećima u Boru. „Dovezem prazan kamion iz Bora; u logoru punom vojske, policije i raznih paravojnih jedinica za koje ne znam ko su i čiji su, policajac sjedne u kamion i odveze ga. Onda ga vrati punog i zapečaćenog, a na putnom nalogu, protiv svih pravila, piše samo Povjerljivo! i ništa više“, prenijelo je Vreme još 2001. priču jednog vozača iz rezerve, koji u međuvremenu pod promenjenim identitetom živi u jednoj državi Evropske unije. „Uvijek sam vozio sa Kosova za Bor noću; kamion sam predavao policajcima na ulazu u topionicu bakra u kompleksu Rudarsko-topioničarskog bazena Bor. Čekao sam na porti da mi vrate prazan kamion. Ubrzo sam shvatio da vozim leševe; nije tu trebala velika pamet...“

Ne može naprijed bez pogleda unazad

Budući premijer Srbije Aleksandar Vučić nedavno je u intervjuu za DW rekao da izvinjenja i prazne riječi nikome nisu potrebne nego da treba djelati: „Želim da Vas uvjerim da nijedan zločinac neće biti sačuvan i da će svako ko je počinio zločine, za to i odgovarati. […] Jer, ja ne mogu da kažem da je dobro to što ste spakovali na najstrašniji i najmonstruozniji način trojicu braće (Bitići, prim N.R.) – kao sardine ih spakovali u jamu. Ja imam strašan prezir prema ljudima koji su to počinili“, rekao nam je tada Vučić. Novinarka Milica Jovanović ipak ima utisak da u javnom diskursu dominira parola što je bilo - bilo je, treba gledati naprijed. „Zvanični narativ je da smo se okrenuli evropskim integracijama, postigli sporazum sa Prištinom i da se rješava istorijski problem Srba na sjeveru Kosova. Ipak, čini mi se da kao društvo ne možemo da mrdnemo bez otvaranja ovih teških pitanja, bez obzira da li idemo ka Briselu ili Moskvi.“

U posljednje dvije godine Ivica Dačić i Hašim Tači sastali su se dvadesetak puta, obavili ono famozno rukovanje, pa čak se i zajednički fotografisali, doduše uzdržano, bez osmijeha. Razgovarali su o svemu i svačemu, ali se pri tome stekao utisak da je normalizacija odnosa okrenuta naglavačke. „Prvo poglavlje koje je trebalo otvoriti i zatvoriti u odnosima dva društva i države upravo je pitanje nestalih lica“, kaže za DW Iljir Deda, direktor Kosovskog instituta za istraživanje i razvoj politika. „Vidjeli smo da ni Tribunal u Hagu, a ne vjerujem da će ni ovaj specijalni sud za OVK, voditi zatvaranju poglavlja rata i zločina nad civilima“, smatra Deda. Dodaje da je, sa kosovske strane, bilans izgradnje pravnih institucija jadan. „Poslije dvije milijarde evra koje su izgleda bačene u izgradnji pravnog sistema moramo da zapitamo i nas i partnere iz EU i SAD: Šta smo mi postigli za 15 godina, ako nismo mogli da sagradimo sistem koji će štititi svedoke i pravne institucije?“

Porazno je što je i danas aktuelna rečenica koju je, u tekstu o hladnjačama sa albanskim civilima, još prije 13 godina napisao Miloš Vasić u Vremenu: Problem sa mrtvima i jeste u tome što oni umiju jako glasno da viču i da traže pravdu.

Autor: Nemanja Rujević
Odgovorni urednik: Svetozar Savić