Činjenice o referendumu u Turskoj

O čemu se zapravo radi?

Turci će se na referendumu izjašnjavati o tome da li njihova država treba da sa parlamentarnog pređe na prezidijalni sistem. Tako bi se mjesto premijera ukinulo, a predsjednik, kojeg direktno bira narod, bi bio i predsjednik vlade i poglavar države ujedinjen u jednoj ličnosti.

Time bi se takođe predsjedniku dodijelile još veća ovlaütenja: mogao bi da ima pravo da planira budžet, da imenuje ministre i sudije, ali i da ih razrješava dužnosti, i mogao bi da u određenim oblastima donosi i dekrete. Takođe bi šef države mogao da bude i član jedne političke partije. Do sada je to bilo tako da je predsjednik formalno morao da istupi iz partije i "neutralno" obavlja predsjedničku dužnost.

Kratko rečeno, sva vlast bi se skoncentrisala u rukama predsjednika, a on se trenutno zove Redžep Tajip Erdogan. Erdogan još od 2005. pokušava da nanovo definiše predsjedničku službu. U ovim stremljenjima je dobio vjetar u leđa nakon propalog puča u ljeto 2016. On od tada argumentuje kako su neophodne radikalne promjene. Ali, referendum polarizira, kako u samoj Turskoj tako i van nje.

Ko želi promjene ustava?

Oni, koji podržavaju Erdoganovu 'Partiju pravde i razvoja' (AKP) će zaokružiti 'evet' odnosno 'da'. To nije iznenađenje. Oni tvrde kako su ustavne reforme neophodne kako bi se vlada modernizovala i bila u poziciji da prevlada sve izazove na današnjim političkim poljima.

Malo iznenađuje to što desničarska 'Partija nacionalističkog pokreta' (MHP), koja tradicionalno odbija prezidijalni sistem, podržava reforme ustava. Postoje glasine da je šefu MHP, Devletu Bahčeliju za njegovu kooperaciju obećano mjesto potpredsjednika.

Ko je protiv?

Reformu ustava će odbaciti druge dvije snažne turske partije. Tu su umjereni ljevičari 'Republička narodna partija' (CHP) i ljevičarska 'Narodna demokratska partija' (HDP). Grupe koje se bore za ljudska prava i demokratski pokreti će na referendumu zaokružiti 'hayir' što znači 'ne'. Njihovo obrazloženje glasi: planirane ustavne reforme će na kraju Erdoganu omogućiti da vlada kao diktator. Ako se na referendumu prihvate ustavne reforme to će Erdoganu omogućiti da se za predsjednika Turske kandiduje i 2019. i 2024. Što znači da bi on potpuno regularno mogao da ostane na vlasti do 2029.

Da li bi to bio kraj turske demokratije?

Pojedini elementi podjele vlasti ostaju i u promijenjenom ustavu. Parlament bi tako mogao da u određenim oblastima preglasa odluke predsjednika, mogao bi da vodi istrage ili čak sa dvotrećinskom većinom  predsjednika liše funckije.

Ali, već sada pod ovim sistemom je vlada pod Erdoganom uspjela da podrije demokratsku, pravnu državu: opozicioni političari se hapse i šikaniraju. Nakon propalog puča prošlog ljeta Erdogan je otpustio 2.700 sudija. Tako da je teško i zamisliti da će Turska postati više demokratska ako sadašnji predsjednik dobije još više moći.

Evropska komisija je moguću koncentraciju moći predsjendika osudila kao "pretjeranu".

Hoće li Turci u inostranstvu biti jezičak na vagi?

Prema podacima turske vlade u inostranstvu živi 5,5 miliona Turaka, samo u zapadnoj Evropi njih 4,6 miliona. Ukupan broj stanovništva u Turskoj je oko 80 miliona, od toga je 55 miliona s pravom glasa. Tako da bi Turci, koji žive u inostranstvu, mogli na referendumu da odigraju određenu ulogu. Zbog toga obje strane pokušavaju da dobiju podršku Turaka u Austriji i Holandiji, a prije svega u Njemačkoj u kojoj živi oko 1,4 miliona Turaka s pravom glasa. 

Međutim, malo je vjerovatno da će glasovi Turaka iz inostranstva da snažno skrenu izbor u jednom ili u drugom smjeru. Zajednica njemačkih Turaka je duboko podijeljena na one koji podržavaju Erdogana i one koji mu se protive. Vodeće tursko-njemačke ličnosti su pozvali birače da čak uopšte ne glasaju. A treba pomenuti da je na posljednjim parlamentarnim izborima Erdoganova AKP u Njemačkoj osvojila 60 odsto glasova njemačkih Turaka. U Turskoj je AKP dobila oko 50 odsto.

Kako će referendum uticati na poziciju Turske u Evropi?

Bez obzira na ishod referenduma, odnosi Turske i Evrope su već sada teško narušeni. Turska vlada je u drugim evropskim zemljama špijunirala turske građane, Erdogan je optužio kancelarku Angelu Merkel i druge šefove vlada evropskih zemalja da "primjenjuju nacističke metode".

Samo to je već bilo dovoljno da se pristupni pregovori s Turskom stave na led. A ako ustavne promjene prođu, Erdoganovi kritičari će sa sigurnošću argumentovati da Turska ne zadovoljava demokratske standarde da bi bila primljena u EU.

NATO je druga stvar. Istina je da postoje pojedinačni glasovi koji pozivaju na to da se Turska isključi iz Alijanse, ali obostrani interesi su preveliki tako da je malo vjerovatno da će se to dogoditi. Zapadnoj Evropi je potrebna saradnja sa Turskom kako bi kontrolisala kretanja izbjeglica sa Bliskog istoka ka evropskom kontinentu.

Ko je pobjednik referenduma?

Ankete s početka marta, kada je počeo period glsanja pismenim putem, pokazuju da je veliki broj birača još uvijek neodlučan.