Šanse za azil u Njemačkoj ravne nuli

Države koje su u međuvremenu na tom prostoru nastale, teže ulasku u EU. Ipak i danas mnogi pokušavaju da napuste države poput Srbije i zatraže azil u nekoj drugoj državi, kao što je Njemačka. Šanse da se to dogodi ravne su nuli. Šta je to što ljude navodi na pokušaj da potraže bolju budućnost u nekoj drugoj zemlji i šta je to što im uliva nadu da je dolazak u Njemačku uopšte moguć?

Naš sagovornik, koji želi da ostane anoniman, posljednjih pet mjeseci živi u Dortmundu. Ali teško da bi se to moglo nazvati životom. Njegov ostanak u Njemačkoj je pod znakom pitanja. Privremeno je smješten u Dortmundu i čeka da mu nadležni organi odgovore na zahtjev za azil. Pitamo ga zašto je došao u Njemačku? „Zato što ovdje imam bolje uslove života. Moja djeca ovdje žive u boljim uslovima. Slobodna su, idu u školu. Ovdje imam sve što mi treba“, kaže on.

Zajedno sa suprugom i šestoro djece, on u Dortmundu živi u petosobnom namještenom stanu. Mirko i njegova porodica su Romi, dolaze sa Kosova, gdje su živjeli zajedno sa Srbima. Tamo nije mogao da nađe posao, dakle budućnosti nije bilo. Zajedno sa porodicom otišao je za Beograd, ali ni tamo nije bilo bolje. „Romi tamo žive ispod mostova, u šatorima, kontejnerima. Jednom je došao neki ministar i rekao kako bi nas sve trebalo prebaciti na selo, kako ne bi radili u velikom gradu. Romi tamo žive od sekundarnih sirovina.“

Od te bijede Mirko je po svaku cijenu želio da pobjegne

Novi cilj bio je Zapad. Tamo bi život trebalo da bude ljepši, mislio je. I nije jedini koji je u to vjerovao. Mnogi sa prostora jugoistočne Evrope, Evropsku uniju vide kao spas. Broj azilanata sa tih prostora je tokom prošle godine drastično porastao. Četvrtina onih koji su azil zatražili u Njemačkoj imalo je državljanstvo Srbije. U najvećoj mjeri su to bili Romi.

Razlog za to je vizna liberalizacija za građane Zapadnog Balkana koja je u međuvremenu stupila na snagu, smatraju u Saveznom uredu za izbjeglice i migraciju u Njemačkoj. U svemu tome, važnu ulogu igra i tzv. repatrijacija odnosno jednokratna finansijska pomoć za one koji na kraju odluče dobrovoljno da se vrate. U međuvremenu je takva vrsta pomoći ukinuta i broj zahtjeva za azil se smanjio. Doduše, većina izbjeglica i dalje vjeruje da je Zapadna Evropa spas, kaže Tina Kesen, koja već 15 godina radi sa potražiocima azila.

„Uočljiva je ta drugačija predstava o Njemačkoj. Pogrešne su i predstave o očekivanjima - to da će ovdje moći nešto da rade i da će moći da hrane svoju porodicu. Dugoročno gledano, to za mnoge nije moguće. Prvo, jer nemaju dozvolu za rad, pa samim tim ni mogućnost da budu samostalni. Tu prestaje san o boljem životu u Njemačkoj.“

Tina Klesen je kontakt osoba za sva pitanja

Potražiocima azila ona pomaže u svemu. U korespondenciji sa vlastima, ako je potrebno otvoriti račun u banci, nabavka mobilnog telefona…, ali nije samo birokratija u njenoj nadležnosti, ona pruža i psihološku podršku azilantima. U Dortmundu ih je trenutno 148. U najvećoj mjeri je riječ o ljudima kojima je zahtjev za azil odbijen i koji čekaju na deportaciju.

„Uglavnom su to ljudi koji imaju male izglede za dobijanje azila. Oni moraju da se nose sa činjenicom da je povratak u domovinu neizbježan. Naš zadatak je da im na odgovarajući sve to objasnimo.“

Mirkov zahtjev za dobijanje azila je odbijen. Čeka na deportaciju. Njegova supruga i djeca mogu da ostanu u Njemačkoj, sve do njihovoj kćerki, koja ima srčane šprobleme, ne bude bolje. Od samog početka bilo mu je jasno da neće moći da ostane. Siromaštvo i diskriminacija, koje je kao razlog naveo u zahtjevu, očigledno nisu dovoljan razlog za dobijanje azila.

Međutim, šta je sa Ženevskom konvencijom o izbjeglicama, koja jasno definiše kumulativnu odnosno konstantnu diskriminaciju? Imke Dirsen iz Međunarodne nevladine organizacije za ljudska prava Amnesti kaže:

„U praksi to znači, ako se Romi sa diskriminacijom suočavaju u raznim segmentima života, kao što recimo na Kosovu imaju problem da prijave prebivalište, jer i nemaju riješeno stambeno pitanje, zatim gdje imaju ograničen pristup obrazovanju, isto je i sa zdravstvenom zaštitom“

Zato Mirko ne želi da prihvati neminovnost i povratak u domovinu. Već je uložio žalbu, ali šanse da bi se nešto moglo promijeniti su male. Samo 3,5 odsto zahtjeva za azil izbjeglica sa Kosova, tokom prošle godine je odobren. Mirka ti podaci ne zanimaju.

Autori: Grigorova Blagorodna, Jakov Leon

Odgovorni urednik: Mehmed Smajić