Šta je Obami na srcu?

Stvarno, Amerikanci, stanje vaše nacije uopšte nije loše! Osvrnite se malo po svojoj zemlji i po svijetu. Vaš predsjednik uopšte nije obavio loš posao!

Čovjek bi ovo rado doviknuo milionima američkih građana koji su pred televizorom pratili Obamin posljednji govor o stanju nacije. Ako su ankete u pravu, u zemlji preovlađuje skepsa i nezadovoljstvo predsjednikom. Međutim, činjenice govore drugim jezikom.

Ako se prenebregne buka predizborne kampanje i hronični grčevi politike u Vašingtonu, slika zemlje je u mnogo čemu pozitivna. Privreda raste, a sa njom i broj radnih mjesta. Legalizacijom istopolnih brakova Amerika je pokazala hrabrost i iza sebe ostavila inače napredne zemlje kao što je Njemačka. Za razliku od prošlih godina, ovaj put je Obami pošlo za rukom da sa republikannskom opozicijom isposluje razuman državni budžet i da izbjegne blokadu. Uz sve to ne treba zaboraviti ni spoljnopolitičke uspjehe kao što su normalizacija odnosa sa Kubom, sporazum o zaštiti klime u Parizu, ali i tzv. „atomski dil“ sa Iranom, mada on još nije donio vidljivo popuštanje napetosti između Vašingtona i Teherana.

Veliki politički koncepti i magični momenti

Obama je potrošio mnogo vremena na pravdanje svoje politike. Ipak, od govora se očekivalo više, političke vizije i magični trenuci uz pomoć kojih bi američki predsjednik poveo svoje građane u budućnost i van vremenskog okvira svog mandata. Mada je Bijela kuća najavila nešto drugo ipak se u suštini radilo o tradicionalnoj cedulji sa „podsjetnikom za kupovinu“ sa različitim političkim projektima. Jedina razlika u odnosu na prethodne govore bila je u tome što projekti koje je Obama pobrojao ne bi trebalo da budu vremenski ograničeni na njegov mandat već da sežu daleko u budućnost.Godinu dana prije isteka mandata Obama je propustio šansu da pred velikom publikom, na istorijskom mjestu, napravi brend od svog predsjednikovanja, da mu da viši smisao i da konačno skicira viziju koja odavno nedostaje. Nažalost, mora da se kaže da to nije bio veliki govor. Čak je bio razočaravajući.

Možda za to nije kriv samo Obama. Okolnosti mu ne idu na ruku. Obama je na početku imao velike ciljeve. Nije mu nedostajala ambicija. Htio je da predefiniše američke odnose sa arapskim svijetom i Rusijom, htio je da se njegova zemlja, umorna od ratova, sama sa sobom izmiri i obnovi. Međutim, u sedam godina vladavine Obama je dobar dio energije i vremena upotrebio na savladavanje kriza i prelaznih perioda. Često su i on i Amerika nailazili na granice svojih mogućnosti.

Bez promjene mentaliteta

Pojam svjetske sile u povlačenju nije slučajno nastao za vrijeme njegovog mandata. Naposlijetku, i u borbi protiv samozvane „Islamske države“ Sjedinjene Američke Države su iskusile nemoć. Slike odrubljivanja glave taocima i prizori terora u Parizu ili San Bernandinu su do neslućenih razmjera proširili strah Amerikanaca od terorizma. Tu promjenu raspoloženja je Obama takođe obuhvatio govorom. Ali na svoj profesorsko-racionalni način zbog kojeg ljudi često prečuju to što kaže.

Obama je dobar dio tog straha u govoru pripisao predizbornoj demagogiji Donalda Trampa. Isto tako, nisu se mogle prečuti strelice upućene Trampu zbog njegovih paušalnih napada na muslimane. Ali, promjene mentaliteta nije bilo.

Radikalizacija retorike republikanskih kandidata samo odražava destruktivnost dugogodišnje političke blokade. Obamin apel da se politika vrati racionalnoj i konstruktivnoj debati ujedno je i priznanje da je zakazao, jer je upravo to obećao u svojoj prvoj predizbornoj kampanji. Predsjednik je javno priznao neuspjeh. To je bio jedan od rijetkih snažnih trenutaka u govoru.

Šta je Obami na srcu?

Obama je još jednom zatražio oštrije zakone o oružju, reformu doseljeničkiih zakona, zatvaranje Gvantanama. Ali on više ne vjeruje u ostvarenje tih ciljeva.

Ističući suštinske projekte svoje politike koje su blokirali Republikanci Obama se ustvari uključio u predizbornu kampanju. O tome šta će ostati od njegovog predsjedničkog mandata odlučivaće se na osnovu toga ko će biti njegov nasljednik. Zato je pokušao da negativnim slikama republikanskih kandidata suprotstavi optimističku sliku Amerike. Pri tome je stalno posezao za glavnom porukom svoje prve predizborne kampanje: „Change“ – promjena. Tragika predsjednika Obame se sastoji u tome što će te promjene u najboljem slučaju sprovesti njegov demokratski nasljednik u Bijeloj kući. U istorijskim hronikama on će biti zabilježen samo kao predsjednik iz prelaznog perioda.