Šta je ostalo od arapskog proljeća?
13. novembar 2018
Od duha promjena i nade u bolje sutra, koje je donijelo "arapsko proljeće", malo toga je ostalo. No povratak u stanje, kakvo je vladalo prije 2011. godine , je nemoguć, smatra Loay Mudhoon.
Letimičan pogled na političku kartu osam godina nakon revolucionarnog zamaha koje je donijelo Arapsko proljeć dovoljan je jedan pogled da se shvati da nije puno ostalo od nade ljudi da žive u dostojanstvu i demokratiji.
Umjesto zahtjeva sažetih u krilatici "Hljeba, slobode i socijalne pravde", došlo je do izbijanja arapskog ustanka - najmasovnije mobilizacije arapskog naroda u novijoj istoriji, koju su pratili haos i razaranja. Libiji prijeti raspad države. U Jemenu, zemlji koja je simbol arapskog siromaštva, Ujedinjene nacije kažu da vlada najveća humanitarna katastrofa na svijetu. U Egiptu opet dominira grobna tišina i varljivi, zastrašujući mir.
Istovremeno, nekoliko država u tranziciji je mutiralo u zemlje iz kojih se prenose konflikati. Kompleksni sukob u Siriji je nakon višegodišnjih brutalnih sukoba sa vjerskom pozadinom postao zamjenski rat kako na regionalnom tako i na međunarodnom planu. Narodni ustanka protiv vladavine i terora Asadovog klana pretvorio se u svjetski sukob.
Samo u Tunisu, zemlji kolijevci Arapskog proljeća, tranzicija iz diktature u demokraciju bi mogla uspjeti, ali samo ako zemlja dobije kontrolu nad ekonomskim problemima. U svakom slučaju, Zapad treba nastaviti da njeguje i kultiviše tuniski model demokratije.
Autoritarna restauracija i zastoj reformi
Ali, kako se to moglo dogoditi? Zašto je tako malo ostalo od duha promjena i nade za bolji život u slobodi i dostojanstvu? Svakako ima mnogo razloga za to. Prvenstveno ih treba tražiti u prošlosti i nasljeđu koji je iza sebe ostavila diktatura, a manje u kulturi. Da bismo razumjeli takav razvoj, moramo znati jednu činjenicu: arapsko proljeće je očitovalo ali ne i izazvalo krizu arapskih nacionalnih država.
Glavni uzrok krize je kolosalno zakazivanje vladajućih (vojnih) elita u izgradnji moderne države. Ove elite kontrolišu slabe institucije i državne resurse i koriste ih često kako bi prigrabili ličnu korist. One su se postepeno udaljavale od svakodnevice u kojoj žive "normalni Arapi" i od briga s kojima se suočavala većina stanovništva. Kao razarajući faktor za identifikaciju arapskih građana sa državom, pokazao se prekid sporazuma o socijalnim davanjima, naročito u Egiptu.
I tako su skoro sve arapske "republike straha" s vremenom postajale ekonomski sve slabije a politički sve više represivne. Islamističke stranke su se razvile u kontra-snagu, ali su istovremeno ometale humani razvoj društva.
Drugu opciju odnosno liberalno-građansko uređenje su arapski režimi svjesno suzbijali. Islamisti nisu toliko zabrinjavali arapske despote jer su znali da će se Zapad, ako bude stani-pani prije odlučiti za njih jer su "manje zlo" od islamista.
Reforma se zaustavila nakon Arabije
Restauracija autoritarih sistema u mnogim arapskim tranzicijskim državama, koja je počela 2013. godine, ne daje nikakav odgovor na velike izazove sadašnjosti i budućnosti. Ovaj razvoj je zabrinjavajući posebno nakon što su se socio-ekonomski uslovi, koji su na kraju doveli do arapskih revolucija, masivno pogoršali. Danas je svaki treći Arap starosne dobi ispod 23 godine. U arapskom svijetu je u narednih 20 godina potrebno otvoriti 50 miliona radnih mjesta. Pri tome niko ne zna kako da se ta radna mjesta stvore. U tom kontekstu može se pretpostaviti da će zemlje poput Egipta, bez dalekosežnih političkih i ekonomskih reformi, uskoro postati takve da se njima ne može upravljati.
Upravo bi tu Zapad morao početi da djeluje: Njemačka i njeni partneri bi morali uslovljavati pomoć koju nude. To uključuje napredak (čak i mali) u borbi protiv široko rasprostranjene korupcije, sprovođenju ekonomskih reformi za srednju klasu i jačanju civilnog društva i vladavine prava.
U zapadnim prijestonicama trebalo bi se distancirati od iluzije stabilnosti u navodno snažnim represivnim zemljama. Jer tiranija nikada nije bila niti može biti stabilna.