Šta možemo naučiti iz katalonske krize

Raspoloženje u Barseloni je kao nakon neprospavane noći - na djelu je politički mamurluk i osjećaj bespomoćnosti. Viđene su ulične borbe sa policijom, veoma emotivne demonstracije za i protiv nezavisnosti. Ali, šta sada? Katalonski premijer Karles Pudžemon nije dorastao situaciji i igra na faktor vremena, ali Madrid ostaje nepomirljiv i u boljoj poziciji.

Eskalacija je upozorenje

Pokret za nezavisnost Katalonije se od početka oktobra proširio kao požar koji je izmakao kontroli. A regionalna katalonska vlada u Barseloni je podstakla plamen, kalkulišući sukobima s policijom. Uz to je, koristeći sva sredstva demogagogije, dovela do izbijanja erupcije emocija. Cilj je bio da se postigne što veća moguća kriza a potpirivanje krize je imalo uspjeha.

No, mnogo toga što su iznijeli Pudžemon i njegovi ljudi je čist apsurd: Vlada Španije se ne može nazvati fašističkom i ne postoji demokratsko osnovno pravo na nezavisnost za bilo koga, za bilo koje mjesto i u bilo koje vrijeme.

Druge vlade u Evropi bi trebalo da gledaju kako je situacija u Kataloniji izmakla kontroli i da iz toga izvuku pouku. Ne pomaže ignorisanje populističkih strujanja i njihovih zahtjeva. To samo potiče priče potlačenih i zaboravljenih, koji tvrde kako bi morali da uzmu pravdu u svoje ruke i sprovedu je po svaku cijenu. Nepokolobljivost Marijana Rahoja je ojačala secesioniste u Kataloniji, koji su ranije bili manjina. Velika Britanija je sa svojim pobunjenički nastrojenim Škotima postupila mudrije.

Koja je uloga Evrope?

Nije baš najjasnije odakle dolazi ovo dječje vjerovanje, ali zagovornici nezavisnosti u Kataloniji su čvrstog uvjerenja da će im Evropa nekako pomoći. Jer, EU je u najstrožijem smislu bazirana na principima pravne države. A njeni partneri u sporazumu su postojeće nacionalne države. Međutim, ne postoji nikakav interes EU da podrži bilo koju vrstu secesionizma. A nezamislivo je da jedan zastupnik Brisela nastupi kao zvanični medijator u jednoj ovakvoj situaciji.

Ali, i za najviše funkcionere EU je katalonska kriza velika lekcija. Iva kriza pokazuje da je populizam prisutan u EU u najrazličitijim formama i da kao takav opstaje - a na kraju krajeva to ne pokazuju samo posljednji izbori u Austriji. Koliko god to bilo nezgodno u pojedinim segmentima i na evropskom nivou se mora razviti neka vrsta sistema ranog upozoravanja, kako bi se izbjegle slike policijskog nasilja koje smo vidjeli u Barseloni. 

Ovdje se radi o upotrebi evropskih 'soft power' i iza zatvorenih vrata ozbiljno i savjesno razgovara sa nacionalnim vladama: sjedite za pregovarački sto prije nego dođe do eskalacije i prije nego se dosegne tačka odakle više nije moguće natrag. U protivnom bi pokreti kao u Kataloniji i razna populistička strujanja, od mržnje prema islamu do Brexita, mogli potkopati Evropu i ugroziti njen opstanak. Tako bi se ovih dana moralo stati na barikade prije nego se populisti na njih popnu a onda polako i strpljivo ih privoliti na pregovore. Ovo su veliki dani za diplomate, koji imaju mogućnost da 24 sata dnevno pokazuju svoja umijeća.