Šta učiniti u Siriji?
Građanski rat u Siriji bjesni četiri godine. Više od milion ljudi je mrtvo. Milioni su u zbijegu – nasukani u Libanu, Turskoj, Jordanu, ili sada, poslije dugog i uzaludnog nadanja da će se rat okončati, na putu ka Evropi.
Rat hrani rat
Sirija se odavno raspala. U Damasku, doduše, još vlada Bašar Al-Asad, kao i u alavitskim područjima zemlje. No, u velikim regionima bjesni takozvana Islamska država, a i isto tako brutalno-ubilački Front Al Nusre. A ponekad čak i demokratski pobunjenici zauzmu ovaj ili onaj grad. Jedno je sigurno: rat nije iskrvario, on još dugo neće da se sruši iscrpljen.
Dakle, šta činiti? Tu bi s jedne strane bila vojna opcija: treba li Zapad da se umiješa? Na čiju stranu da se umiješa? I prije svega: protiv koga? Protiv "Islamske države"? To bi zacijelo bilo razumno, ali neće ići samo vazdušnim napadima. Onaj ko samozvanom kalifu Al Bagdadiju objavi rat, indirektno jača Asada u Damasku. Doduše, ni to niko neće jer, prije svega je Asad odgovoran za mrtve u Siriji. Rat na dva fronta protiv Asada i "Islamske države" – čak sa kopnenim jedinicama – niko neće i to s pravom. Uostalom, na turskim akcijama protiv "Islamske države" i PKK se vidi koliko su takve operacije škakljive, a povrh toga i bezuspješne.
Komplikovane pregovaračke opcije
Ostaje diplomatsko rješenje ili, bolje rečeno - pokušaj diplomatskog rješenja. To se može samo ako se razgovara sa Asadom, što znači da bi ga trebalo dovesti za pregovarački sto – što bi za demokratske protivnike Asada bilo bestidno. No, možda bi oni to trebalo da pretrpe, prije svega zato što bi postojala nada da je Asad samo još vremenski ograničen faktor. Pošto on neće da ode sam – a i kuda bi? – u igru ulazi Rusija kao mogući pregovarački partner, a vjerovatno i Iran. To bi bilo neizbježan i sasvim veliki krug pregovora - sa Vašingtonom, Moskvom, EU, Iranom i Saudijskom Arabijom, ogorčenim protivnikom Asada i rivalom Irana u rvanju oko prevlasti u muslimanskom svijetu. Na tom mjestu bi sve već postalo definitivno teško, pa i nerješivo. Znači možda bolje bez te dvije zemlje. Ali, da li bi one to prihvatile?
Jer, baš Saudijska Arabija sa negodovanjem prati povratak Irana na svjetsku plitičku scenu, otkako postoji nuklearni sporazum. Povratak, koji bi u Rijadu rado spriječili – ako treba, i udruživanjem sa Izraelom, koji nuklearni sporazum smatra smrtonosnom greškom.
Traženje pregovaračkog rješenja tako postaje diplomatska igra staklenih perli. Šanse: slabe. Traženje je prije svega dugotrajno. Za njega je potrebno vrijeme koje napaćeni narod već odavno nema. Ali, vojno miješanje je besmisleno, a ni ne obećava uspjeh. Prema tome, šta učiniti da se okonča ovaj suludi građanski rat? U ovom trenutku to niko ne zna.