Život u ruševinama
12. oktobar 2014
Sirham Tanira, 26 godina, njena kćerka Jodi i suprug Ahmad Tanira
Porodica je živjela u jednom neboderu u središtu grada Gaze, koji je nekoliko dana prije okončanja rata tokom jednog izraelskog zračnog napada sravnjen sa zemljom. Oni sada žive u jednom malom iznajmljenom stanu u susjedstvu zajedno sa rodbinom.
Sirhan: "Pronašli smo dokumente od svojih posjeda u Ashkelonu (današnji Izrael), odakle je naša porodica još 1948. morala bježati. Dokumenti su datirani na 1943. Njih smo poslije rata pronašli u ruševinama. Ali su naši lični dokumenti još uvijek negdje pod ruševinama i ne možemo naći ni rodne listove, kao ni naše pasoše. Nemamo ni ličnih karti. Sve je nestalo. Ja sam potpuno slomljena. Mi još ne možemo shvatiti šta se sve desilo. Svaki dan kada mi je neka stvar potrebna i kada ne mogu da je nađem, sjetim se da sam i ja jednom imala svoj dom, svoje stvari i privatnu sferu. Mi moramo sačekati da vidimo kako će se razvijati politička situacija. Tek tada će biti jasno kakva je naša budućnost.Sve zavisi od toga."
Ahmed: "Mi smo sada, nakon rata, u jednom napetom iščekivanju. Hoće li se dogoditi obnova uništenih kuća i objekata ili ne? To je veoma važno, jer je usko povezano sa našim životom. Želimo čim prije da se vratimo na našu staru adresu. Ja imam 30 godina i svaki put kada kažem da će budućnost biti bolja, ona postane gora. Ja sam miroljubiv čovjek i ne pripadam nikakvoj političkoj frakciji i mislio sam da naša kuća neće biti uništena. Čak i miran čovjek poput mene nema više mjesta u Gazi. Budućnost Gaze je tmurna i to je depresivno. Sada bih rekao da je naša budućnost usko povezana sa onim što će se desiti na Konferenciji za obnovu u Kairu. To je budućnost Gaze. Čovjek ovdje uvijek zavisi od politike. Kada je u sve dobro na polititičkom planu i naša budućnostz je u redu, a kada se događaju loše stvari u politici i naša budućnost tako izgleda."
Mohamed Ali, 23, inženjer, nezaposlen, Šejai'a (istočno predgrađe Gaze)
Kuća Mohammedove familije u Šejai''a je razorena. On danas sa majkom, braćom i sestrama živi u iznajmljenom stanu u Gazi.
Mohamed: Uspio sam ponijeti samo svoje pantalone i majicu. To je bilo sve. I kao što se može vidjeti, ruševine su svuda okolo i prizori sami sve govore. Tako izgleda i unutrašnjost ljudi ovdje. Oni dobrostojeći i koji imaju novca su iznajmili stanove. Drugi su se vratili u ruševine svojih kuća i sanirali ih tek toliko da kako-tako u njima mogu boraviti.Ja sam iznajmio stan. Za to plaćam oko 300 eura mjesečno, bez komunalija. Tu su i troškovi namještanja stana. U ratu smo ostali bez svega. Nismo mogli ponijeti ni madrace, deke ni ostale potrepštine. Koliko će nas koštati dok sve to ponovo kupimo? Do danas sam potrošio oko 1.400 eura da bih kupio samo frižider, mašinu za veš i pokrivače. Šta bih vam još mogao ispričati o sebi? Ljudi ovdje su očajni. I prije početka rata, privreda je bila uništena. Ja sam inženjer i već dvije godine ne radim. Od tada nisam ništa zaradio. Sada zavisim od pomoći. Budućnost? Naš narod nije miljenik međunarodne zajednice i Ujedinjenih nacija. Zašto bi oni radili na obnovi ako će za dvije ili četiri godine izbiti novi rat i sve će opet biti uništeno? Mi trebamo dugoročno rješenje, koje će ljudima osigurati posao, da imaju hrane i vode i prije svega da mogu sigurno živjeti. Ovdje sada nema sigurnosti ni zaštite.“
Rabia El Kafarna, 37, Beit Hanoun
Rabia sa djecom živi u šatoru na ruinama njihove razrušene kuće.u Beit Hanunu na sjeveroistoku Pojasa Gaze. Njena kćerkica rođena je nepostredno poslije početka rata.
Rabia:"Jedino što sam uspjela izvući iz ruševina su madraci. Situacija je veoma teška. Stalno nam govore da će stići pomoć. No to se ne događa. Još davno su trebali doći oni koji su nam trebali pomoći, ali ja nikoga od njih nisam vidjela. Pogledajte samo u kakvim se uslovima nalazimo ovdje. Živimo u šatoru. Ne postoji sanitarna voda i problem je čak i pranje ruku. Ovo je već četvrti mjesec kako se nalazimo ovdje i ništa se ne poboljšava. Četiri dana po rođenju kćerke smo morali bježati iz svoje kuće. Uzela sam bebu u naručje i trčala. Ne znam koliko dugo ću izrdžati ovako. Sin mi ide u školu i kako će učiti u šatoru? Drugi sin mi je u vrtiću. Situacija je jako teška. A budućnost? Mi želimo živjeti, ali se rat može ponovo dogoditi u narednih godinu-dvije dana. I tada ćemo opet morati preživljavati sve ispočetka. Ima ljudi koji još nisu bili dovršili svoje razorene domove ili su ih tek obnovili, a sada su ponovo razrušeni. Šta oni mogu reći? Ja se još uzdam u Boga i to je sve što mogu uraditi.“
Mousa Heles, 50, Shejai'a
Mousa Helles sa familijom i šestero djece živi u zidinama svoje kuće, odnosno u onome što je od nje nakon rata ostalo. Nekada je radio kao građevinski radnik u Izraelu, ali od druge Intifade više nije mogao naći regularan posao.
Mousa: "Za mene je postalo nemoguće živjeti u svojoj sopstvenoj kući. Najvažnije je da čovjek živi u svojoj kući i to je najvažnije za jednog čovjeka da ima svoj dom u kome se osjeća sigurno. Ja ne želim ništa više osim doma u kome mogu normalno živjeti, kao ljudi u Poljskoj, Ruusiji, ili Njemačkoj. Zar ne želimo svi isto? Ako Bog da, situacija će biti bolja. Od jedinstvene vlade u Gazi ne očekujem ništa dobro. Situacija u kojoj se nalazimo je teška i bijedna: nemamo struje ni vode, osnovnih uslova za život. Čak ni jedan procenat. Šta da vam kažem? Ovo je, da mi oprostite, pseći život. Život uličnih pasa je bolji od našeg. Ne znam kako ću i kada ću moći izgraditi ponovo svoju kuću. Izraelci dozvoljavaju uvoz samo nekih materijala u Gazu, ali ne i armature i cementa. Kako onda da izgradiš ili obnoviš kuću? Izgubio sam i svoj lijepi vrt, drveće, a ni novca više nemam. Već 12 godina sam bez posla."
Jamalat El Kafarna, 29, Beit Hanoun i njena majka Dalal, 62
Ova familija živi u prizemlju svoje kuće. u Beit Hanounu. Jamalat je na Islamskom Universitetu završila srtudij engleskog jezika i književnosti. I ona je nezaposlena.
Jamalat: "Uspjela sam pronaći nekoliko svojih knjiga, Hamleta na arapskom i engleskom. Situacija ovdje je veoma teška. Ovo nije život. Kada smo se nakon rata vratili, vidjeli smo svo ovo razaranje. Kuća je potpuno uništena. Mi nemamo novca da odemo negdje drugo ili da iznajmimo stan i zato smo ostali ovdje. Sa nama nisu svi članovi naše porodice.Razlog je taj što kuća nije sigurna. Moj brat ima malu djecu i nije smio sa njima ostati ovdje u ruševinama. Rekao je da se kuća svakog trena može urušiti.Nadamo se da ćemo dobiti podršku i finansijsku pomoć od UN-a da izgradimo svoje kuće.
Dalal: Teško je. Imam tri kćeri i sina. Ovdje nas živi petoro. Bolesna sam. Imam dijabetes i visok krvni pritisak. Niko u kući ne radi. Moj suprug je umro.Ovdje sam došla jer nisam imala otići gdje drugo i nisam imala novca. Sada moramo živjeti u ruševinama. Ovdje spavamo i molimo se da se ništa ne desi. Opasno je, ali smo prošli kroz mnogo teže razdoblje u kome je smrt bila svuda okolo. Ovdje smo se vratili tek poslije primirja, jer smo u ratu morali bježati. Apelujem na sve koji imaju osjećaj odgovornosti i ma koje su vjere da nam pomognu. Dolazi zima i mi ovdje spavamo pod vedrim nebom. Nadam se da će, s božjom pomoći, situacija postati bolja.