Žrtve iz Tomašice konačno pronašle vječni počinak

Dvadeset i dvije godine Ismeta i Hamed tražili su posmrtne ostatke svog sina Muhameda. Imao je 17 godina kada je iz kuće odveden i nedaleko od rodnog sela Bišćani ubijen. „Odmah smo isti dan čuli šta se desilo. Nismo gajili lažnu nadu, ali nismo znali gdje su tijela naših sinova. Sve do sada smo pokušavali da ga nađemo i sahranimo. Eno ga, četvrti mezar u trećem redu“, u suzama govori Ismeta.

Na stadionu u Kozarcu održana je komemoracija za 284 Prijedorčanina ubijena tokom jula 1992. Prisutnima se između ostalih obratio Valentin Inzko, visoki predstavnik u BiH. Istakao je da je dolazak na to mjesto dužnost i obaveza svih u BiH. „Ovim žrtvama je osim života oduzeto i dostojanstvo, danas to pokušavamo bar malo ispraviti. Samo na istini i pravdi se može graditi mir“.

Nakon dženaze tabuti su odvezeni u okolna prijedorska mjesta, gdje su na lokalnim mezarjima ukopani posmrtni ostaci stradalih. Grobnica u Tomašici kod Prijedora, koja je dvadeset i jednu godinu krila mračnu tajnu o masovnim likvidacijama stotina bošnjačkih i hrvatskih žrtava u Bosanskoj krajini, otkrivena je zahvaljujući informacijama dvojice lokalnih Srba, koji su 90-ih učestvovali u uklanjanju tijela ubijenih žrtava.

Tomašica krije još brojna tijela

Djetinjstvo Denise Duratović-Hegić obilježilo je svirepo ubistvo njenih roditelja, koji su tek prošle godine pronađeni u masovnoj grobnici „Tomašica“, a danas ukopani. „Tog 20.jula izgubila sam oca, majku, dida i nanu, amidže i njihove sinove. Kao dijete od osam godina saznala sam koliko surovi mogu biti ljudi i koliko zla može stvoriti ljudski um kad se pretvori u životinjski“.

Članovi Denisine porodice ukopani su na mezarju u svom selu Bišćani. Danas je u ovom mjestu ukopano 77 stradalih civila, a među njima su sin i suprug Sedije Hegić. „To se ne može opisati. Ne znamo šta je teže, sjetiti se tog dana kad su odvedeni iz kuće ili svih ovih godina kada nismo znali gdje su im tijela“, objašnjava Sedija.

Sa svoje dvije kćerke živi u Berlinu. U Njemačku su otišli za vrijeme rata u BiH. Svaki dolazak u Bosnu je bolan i užasan, ovaj pogotovo, kaže ona.

„Sjetim se tog dana, kad su moji Damir i Mujo mirno izašli iz kuće i pristali da ih naoružani srpski vojnici odvedu. Mislili su da će se vratiti ubrzo, nisu se bunili. Ubili su ih Prijedorčani. Ti ljudi su danas slobodni.“

Na području Bosanske krajine do sada je otkrivena 131 masovna grobnica, od čega samo u Prijedoru i okolini 61 grobnica.

Pravda se i dalje čeka

Sekterar udrženja logoraša „Prijedor 92“ Sudbin Musić, pita se kako dalje normalno živjeti nakon svega. „U mom rodnom selu Čarakovu više nema djece, nijedan prvačić nije upisan. To je, pored ove tragedije koja nas je zadesila, možda još veće zlo. Ovaj narod je uništen, bez želje da se vrati na svoje“, kaže Musić.

Objašnjava kako običan narod nije kriv ni za šta. Politika je, kaže unesrećila generacije i generacije na ovim prostorima. „Kakva je nama utjeha što danas sahranjujemo svoje najmilije? Bar neka satisfakcija bila bi da krivci odgovaraju za zločin. A još veća da počnemo normalno živjeti, da se Prijedorčani rasuti po svijetu vrate na svoje ognjište“, dodaje on.

U Švedsku je tokom rata iz Kozarca izbjegla Nermana Jaskić sa svojom porodicom. Došla je u Prijedor ovog ljeta kako bi bila s prijateljima i komšijama u teškim trenucima. „Ovdje nema kuće iz koje bar neko nije odveden i ubijen. Moji rođaci su ranije pronađeni i ukopani, ali nisam mogla da ne budem ovdje danas. Dugujemo to i žrtvama i onima koji se od njih opraštaju“, kaže Nermana.

Prazne kuće kao spomenici, samo ljeti ožive

Sudbin Musić odlučio je da se vrati u Prijedor uprkos svemu. Kaže da je „za dlaku“ izbjegao strijeljanje. Njegova porodica i komšije nisu imale tu sreću.

„Cijelu svoju ulicu danas ispraćam, preko četrdeset komšija. Ja i moji roditelji smo pili kafu, tj. ječam s malo kafe, jer smo samo to imali. Normalno popodne i nakon toga pakao. Ipak mislim da je pravi pakao ovaj život koji prolazi svih ovih godina, bez ikakvog napretka“.