Čuvari europskog prava

Hodnicima Suda vlada radna tišina, u uredima s visokim staklenim pročeljima gomilaju se spisi pred pretrpanim ormarima s knjigama. U Europskom sudu pravde radi 27 sudaca – za svaku državu članicu po jedan – sa svojim timom suradnika. Smješteni su u dugoj zgradi Suda u kojoj se također nalaze sudnica, dvorana za sastanke te knjižnica.

Osnovne zadaće Suda pravde

U takozvanim postupcima za preliminarno rješenje neki nacionalni sud traži od Europskog suda pravde tumačenje zakonodavstva Unije. Od gotovo 600 pravnih slučajeva, koji godišnje pristignu u Luksemburg, više od pola čine upravo ovi postupci. Njemačka je u tome posebno aktivna: od 6300 postupaka obrađenih od 1952., gotovo četvrtina ih je pristigla iz Njemačke.

Grčki pravnik Vassilios Skouris više od deset godina radi kao sudac Europskog suda pravde u Luksemburgu, a od 2003. godine njegov je predsjednik. “Odnos zakonodavstva Unije i nacionalnog zakonodavstva složen je odnos”, kaže Skouris. “Europsko pravo ima prednost, to je njegova najvažnija karakteristika. Istovremeno, ono djeluje neposredno u državama članicama te na neki način postaje i nacionalno pravo, a to konačno znači da države članice moraju mijenjati svoje zakondovstvo kako bi ga uskladile sa zakonima Zajednice.”

Ne može se svakome udovoljiti

Već ovdje počinju kritike na račun luksemburškog Suda: često se čuju pritužbe kako Sud pravde preduboko zadire u nacionalna prava. Egils Levits, pravnik iz Latvije s dugogodišnjim međunarodnim iskustvom suca i diplomata, relativizira te pritužbe: dokle god ga jedni prozivaju zbog prevelike aktivnosti, a drugi mu predbacuju da zabija glavu u pijesak, kritika je uravnotežena.

“Europsko vijeće je zapravo pravi zakonodavni organ Unije, dakle predstavnici 27 vlada stvaraju pravo”, pojašnjava Levits. To je, prije svega, politički postupak i relativno je teško, kao i kod svakog zakonodavstva, dobiti politički rezultat. Često dolazi samo do kompromisa. Takvo europsko zakonodavstvo, koje je rezultat niza kompromisa, možda nije toliko jedinstveno kao što bi bilo da je u njegovu stvaranju sudjelovala neka politička snaga. U tom pogledu u njemu postoje nejasnoće i rupe koje se bez obzira na to moraju primjenjivati. Da bi se izbjegle te nejasnoće i rupe, tu je naš Sud.”

Povjerenje je dobro, kontrola je bolja

Europski sud pravde također utvrđuje ispunjavaju li države članice svoje obveze prema smjernicama i ugovora EU. Tužbu zbog neispunjenja obveza, drugi po redu najčešći postupak u radu Suda, podiže većinom Europska komisija, a ponekad i druga država članica EU-a.

Ako se utvrdi neispunjenje preuzetih obveza i ako se ne prestane s tom praksom, Sud može nametnuti financijske sankcije. Španjolska, Italija i Luksemburg države su koje su u 2008. godini najčešće osuđivane.

Sud nadzire i rad institucija Europske unije; njihovi postupci mogu se proglasiti ništavnima, ako krše propise EU-a.

Presude Suda pravde

Samo u izuzetnim slučajevima, odluke se donose na plenumu od 27 sudaca. Otkad je 2003. godine Vassilios Skouris postao predsjednik suda, to se dogodilo jednom, a on o tome nerado govori: “To nam bila obveza. Bio je to postupak protiv jedne bivše povjerenice: Slučaj Cresson.” U skladu s osnivačkim ugovorima, sudski plenum može na neki način kazniti povjerenicu. U ovom se slučaju radilo o tome da je Komisija zahtijevala smanjenje mirovine povjerenici zbog zlouporabe položaja.

U normalnim okolnostima, presude donosi ili Velika komora koja se sastoji od 13 sudaca ili što je najčešće slučaj, komora od tri ili pet sudaca. Pritom sudac države članice ne smije nastupati kao izvjestitelj u postupku koji se tiče njegove domovine.

Presude se moraju donositi jednoglasno; drugačija mišljenja nisu dozvoljena, kao što je, primjerice, slučaj na Europskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu ili na Ustavnom sudu Njemačke u Karlsruheu. To osim toga znači da suci moraju pronalaziti kompromise s kojima se moraju složiti svi, a ponekad se tako i izgubi oštrina i jasnoća presude.

Presude s dvostrukom mrežom

S druge strane glavni odvjetnici, koji rade na Sudu pravde, sastavljaju svoja vrlo konkretna i dosljedna zaključna mišljenja. U njima, zajedno sa svojim suradnicima, ispituju konkretan predmet, uspoređuju pravne propise i izlažu svoj iscrpni prijedlog odluke pred Sudom. U 80 % slučajeva suci slijede zaključno mišljenje odvjetnika.

Njemačka pravnica Juliane Kokott od 2003. je godine glavna odvjetnica pri Europskom sudu pravde u Luksemburgu.

Ona smatra da se ne smije zanemariti načelo dvostrukog nadzora: “Mi u Luksemburgu donosimo odluke najšireg mogućeg dometa, koje nastaju u 27 različitih pravnih sustava i protiv kojih nije više moguća nikakva žalba i pravno sredstvo. U mnogim smo slučajevima još uvijek prva i posljednja instanca. Sustav glavnih odvjetnika osigurava načelo da se svaki slučaj dva puta temeljito istraži i razmotri.”

Od Suda pravde valja razlikovati Opći sud. Njegov naziv nekada je glasio Sud prvog stupnja. Osnovan je 1988. godine, kako bi rasteretio rad Suda pravde. Težište ovog suda gospodarska su pitanja poput zakona o zaštiti intelektualnog vlasništva i tržišnog natjecanja. Ovome se sudu mogu i direktno obratiti građani Europske Unije, ako se žele boriti protiv nekog od njenih institucija.