Što učiniti protiv pada kupovne moći?

Znatan rast cijena, posebice hrane i energije, teško je pogodio potrošače u Njemačkoj. Stopa inflacije je u protekloj godini iznosila 7,9 posto, ali plaće u prosjeku nisu rasle tim tempom. Rezultat tog trenda je pad kupovne moći.

U međuvremenu se po tom pitanju nazire lagano poboljšanje situacije. Tijekom rujna ove godine je stopa inflacije osjetno opala. Istovremeno su u mnogim branšama sklopljeni novi kolektivni ugovori, s većim plaćama.

Po podacima koji su za sada na raspolaganju, prosječne plaće definirane kolektivnim ugovorom u Njemačkoj u ovoj su godini rasle za 5,6 posto, kaže profesor Thorsten Schulten iz Gospodarsko-socijalnog instituta (WSI) u Düsseldorfu, koji se smatra bliskim sindikatima.

"Plus-minus nula"

Kod očekivane stope inflacije od oko šest posto za tekuću godinu, to bi za zaposlenike značilo „plus-minus nula", kaže Schulten. A to znači da bi potrošači u 2023., po prvi put u posljednje dvije godine, izbjegli dodatni pad kupovne moći. 

No, i sam taj pojam "kupovna moć” je stvar za sebe, jer taj pojam može imati i različito značenje, ovisno o situaciji u kojoj ga se koristi. 

Pri samom pogledu na cijene može se dobiti vrtoglavicu. Cijene u Njemačkoj su se udvostručile od ujedinjenja 1990. U protekle 32 godine, od 1991. do 2023., euro je (čisto matematički gledano) izgubio oko polovicu svoje vrijednosti (49 posto). Matematički gledano zato što 1990. euro nije ni postojao kao zajednička europska valuta, tada se koristila njemačka marka.

Ako je netko sada šokiran tim podatkom, ili ako pad vrijednosti novca smatra rezultatom promašene politike (ili samo monetarne politike), bilo bi dobro da obrati pažnju na sljedeću usporedbu. Službeno je cilj Europske središnje banke (ESB) godišnja stopa inflacije od dva posto. (Prije uvođenja eura je i Bundesbanka, Njemačka središnja banka, imala sličan cilj po pitanju inflacije.)

U gore spomenutom razdoblju (32 godine), stopa inflacije od 2% godišnje s vremenom rezultira padom kupovne moći od 47%. Drugim riječima: u stvarnom životu je proklamirani cilj ESB-a de facto savršeno realiziran.   

A kako rastu plaće?

U istom tom razdoblju nisu rasle samo cijene, rasle su i plaće. I to snažno. Plaće su zapravo rasle puno većim tempom nego cijene. Kod prosječnih plaća je u te 32 godine zabilježen +121%, a kod cijena +94%.

Dakle, ne bi bilo pogrešno reći da je posloprimcima danas znatno bolje, i to usprkos padu kupovne moći. Barem kad se radi o situaciji u kojoj pod „posloprimci" govorimo o osobama koje rade puno radno vrijeme i koji primaju barem prosječnu plaću. Na koga se to onda odnosi?

Ako se malo detaljnije pogleda podatke, onda u oči upadaju određene razlike, kaže Thorsten Schulten iz WSI-ja. „Već u 90-im godinama prošlog stoljeća, a onda posebno u prvom desetljeću ovog stoljeća, dosta snažno su porasle razlike između pojedinih skupina plaća." Schulten napominje kako su radnici zaposleni u prosperitetnim industrijskim branšama zabilježili vrlo dobar realni rast plaća, ali i napominje: „Brojni zaposleni u klasičnim branšama u kojima se isplaćuje niske plaće, zabilježili su znatno manji rast primanja, a dijelom su se suočili i sa znatnim padom realnih plaća." A to znači pad kupovne moći.

Uvođenje minimalne plaće u Njemačkoj 2014. je bilo samo rezultat tog razvoja. Po definiciji OECD-a, pod pojmom „niska plaća" se podrazumijevaju ona primanja koja su niža od 2/3 medijalne bruto plaće u zemlji.

Veliki sektor niskih plaća

U Njemačkoj je sektor niskih plaća posebno velik. U njemu u Njemačkoj radi svaki peti posloprimac, dakle 20% radnika. To je jedan od najvećih u Europi, nešto veći je samo u Bugarskoj, Poljskoj i u baltičkim državama. Što se tiče prosjeka Europske unije, sektor niskih plaća iznosi 15%. U skandinavskim zemljama, u Francuskoj ili Italiji on je čak manji od deset posto.

Njemačka u europskoj usporedbi ne kotira najbolje ni po pitanju kolektivnih ugovora. Odnosno u statistici broja posloprimaca za koje vrijedi neki kolektivni ugovor, koje sindikati dogovaraju i sklapaju s udruženjima poslodavaca.

„U Njemačkoj tarifni ugovori vrijede samo za svakog drugog zaposlenika", kaže Thorsten Schulten. „U nordijskim zemljama je i preko 90% radnika vezano kolektivnim ugovorima. Čak i u mnogim zapadnoeuropskim zemljama oni vrijede za minimalno 80% posloprimaca."

Što planira savezna vlada?

U prosjeku su plaće koje se isplaćuje na temelju kolektivnog ugovora 15 do 20 posto veće nego plaće koje se za istu ili sličnu djelatnost isplaćuje u poduzećima bez tarifnih ugovora, napominje Schulten. Usporedba s europskim susjedima osim toga pokazuje: „Što je veći stupanj prisutnosti kolektivnih ugovora u nekoj zemlji, to je manji sektor niskih plaća."

Firme se doduše ne može prisiliti na sklapanje kolektivnog ugovora, odnosno ne može ih se natjerati da se priključe uvjetima iz tarifnih ugovora neke branše. Tvrtka Amazon primjerice već godinama odbija takve zahtjeve. 

Savezna vlada u Berlinu po tom pitanju planira usvajanje zakona kojim bi se „nagrađivalo" ona poduzeća koja se obvežu na poštivanje kolektivnog ugovora. Tim je zakonom predviđeno da se državne poslove dodjeljuje samo onih firmama koje su uključene u sustav tarifnih ugovora. Slična pravila već postoje u nekim saveznim zemljama.

Profesor Schulten iz WSI-ja, bliskog sindikatima, osim toga predlaže da država svoj položaj, odnosno moć iskoristi i na području industrijske politike. Na primjer kada država milijunima ili milijardama eura poreznih obveznika pokušava privući investitore u Njemačku. Firme poput proizvođača e-automobila Teslu, ili proizvođača čipova Intel. 

„Svi ti ekonomski poticaji, svi ti milijuni koje mi dajemo Intelu i drugima, zašto ih mi zapravo nekome dajemo a da pritom to ne povezujemo uz poštivanje određenih socijalnih kriterija?", pita se Schulten.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu