Život s azilantima u svom stanu

Dijete, otac i trudna majka živjeli su u deset metara kvadratnih. Kupatilo i kuhinju su morali dijeliti s 20 drugih osoba. I to nakon što su pobjegli sa sjevernog Kavkaza, i to baš uoči rođenja drugog djeteta. Od toga mi se digla kosa na glavi“ kaže Hans-Jürgen Bennecke. Ovaj Nijemac je zbog toga odlučio toj obitelji ponuditi smještaj u svom domu. Razgovarao je s lokalnim vlastima, potpisao ugovor o iznajmljivanju stana i obitelj je uselila u kuću ovog 70-godišnjaka.

S njim su ostali sedam mjeseci. „Bilo je to sjajno doba“, kaže Bennecke: „Doba koje me je kulturno gledano vrlo obogatilo.“ On nema obitelj, i već četiri godine pomaže izbjeglicama u blizini Lüneburga. „Preporučujem ljudima koji žive sami da pruže smještaj tražiteljima azila. Možete biti od velike pomoći jedni drugima.“ Tako je otac obitelji iz Kavkaza zamjenjivao svog domaćina u fizičkim poslovima, a Bennecke je s njima odlazio u državne institucije i pomagao im prilikom učenja njemačkog jezika.

Nakon više mjeseci, obitelj se teška srca odlučila ipak vratiti u svoju domovinu. „U jednom trenutku su uvidjeli da bi im trebalo puno vremena za normalan život u Njemačkoj, zbog svih prepreka s kojima se susreću“, kaže Bennecke.

Djeca najugroženija

I CDU-ov zastupnik u njemačkom parlamentu Martin Patzelt više puta je ponudio smještaj ugroženima u svojoj kući. Sada ovaj političar u otvorenom pismu poziva ljude da razmisle o udomljavanju izbjeglica u njihovim privatnim kućama i stanovima. U svom apelu, Patzelt naglašava kako su uvjeti za žene u izbjegličkim centrima posebno loši, a za djecu gotovo nepodnošljivi.

Ovaj poziv za mnoge je iznenađenje, jer u pokrajinama u kojima su na vlasti konzervativci iz Patzeltove stranke, izbjeglice u pravilu dospjevaju u zajednički smještaj. U Njemačkoj svaka savezna pokrajina ima pravo na odluku gdje i kako će zbrinuti izbjeglice. Zbog toga u pojedinim mjestima – kao što je pokrajina Porajnje-Falačka – odvojeno prebivalište ima 92 posto tražitelja azila. Istovremeno, u Saskoj je to slučaj sa samo 29 posto, dok ostatak stanuje po izbjegličkim centrima. Ti domovi za izbjeglice su često van gradova i loše opremljeni.

Šatori – simbol katastrofe

Pojedine pokrajine – kao što je Sjeverna Rajna-Vestfalija – tražiteljima azila uopće ne nude mogućnost života u privatnom stanu. To je dozvoljeno samo u izuzetnim slučajevima i samo ako je vlasnik stana u srodstvu s izbjeglicama.

Pri tome bi upravo za velike i ekonomski slabe općine kao što je grad Duisburg u toj pokrajini bilo od velike pomoći da se tražitelji azila smjeste i privatno. Jer, broj izbjeglica raste. Duisburg je trenutno u središtu pozornosti medija jer je ponudio šatore kao vid smještaja, što je izazvalo žestoke kritike.

„Šatori simboliziraju prijeku potrebu i katastrofe. Signal koji bi poslala ta šatorska naselja je neprihvatljiv“, kaže prvi čovjek udruženja Pro Asyl, Günter Burkhardt. Doduše, zbog negodovanja javnosti, Duisburg još nikoga nije uselio u šatore. Ipak, ovaj potez pokazuje kako su mnoge općine prisiljene razmišljati o alternativnom smještaju. U tom kontekstu, poziv zastupnika Patzelta ne može se zanemariti, kaže Burkhardt. Istovremeno: “Pro Asyil se zalaže da se gradovi i pokrajine zajednički pobrinu za povoljnije stanove.” Do sada je taj sustav, kaže on, služio kako bi se azilante zastrašilo a ne uključilo u društvo.

“Moraju se raditi kompromisi”

Jürgen Neuwirth živi u studentskom stanu za tri osobe na jugu Njemačke. Njegova sustanarka nije u gradu zbog ljetnog raspusta, pa je prepustila svoju sobu izbjeglici iz Irana. „Njemu se smučio život u izbjegličkom centru“, objašnjava Neuwirth. Prijatelji ovog Iranca žive u gradu, a on bi morao do doma za izbjeglice putovati vlakom 45 minuta, što nije ni jeftino, pogotovo za osobu u takvoj situaciji.

Neuwirth kaže kako mu odgovara zajednički život s Irancem. Ali uvijek su neophodni kompromisi, tvrdi Jürgen Neuwirth. Jer dijeljenje stana s bilo kim – bilo da su izbjeglice ili ne – ima svoja pravila: „Jednostavno morate znati u što se upuštate“, kaže Neuwirth. On pozdravlja prijedlog zastupnika Bundestaga Patzelta, iako strahuje kako će većina ljudi primiti izbjeglice u svoje stanove samo iz ekonomskih interesa.

U intervjuu za Tageszeitung, Patzelt je najavio kako će razgovarati o svom prijedlogu s kolegama u parlamentu. Antonia Kreul iz Savjeta za izbjeglice Sjeverne Rajne-Vestfalije nada se kako će Patzelt uspješno predstaviti svoju zamisao: „Često me zovu ljudi koji žele nekoga smjestiti u svoj stan. Vrlo je tužno kada im moram reći da to u našoj pokrajini nije moguće.“