10 godina kaucija za ambalažu

Kad je vlada socijaldemokrata i zelenih 2003. godine donijela zakon o povratnoj naknadi za ambalažu s jednokratnom uporabom, kritike su pljuštile sa svih strana. Trgovački koncerni i proizvođači pića strahovali su da će im zakon nanijeti ogromne štete te su „prisilnu povratnu naknadu“ čak pokušali spriječiti na Ustavnom sudu. Tadašnji ministar zaštite okoliša Jürgen Trittin se, međutim, morao braniti i od kritika ekologista koji su u novom zakonu vidjeli prijetnju sustavu povratne ambalaže.

Naknada za limenke ništa novo

Sve je još 1991. godine započeo Klaus Töpfer koji je u vladi Kršćansko-demokratske unije (CDU) bio ministar zaštite okoliša. Njegov prijedlog zakona predviđao je uvođenje povratne naknade za jednokratne ambalaže za napitke u slučaju da ukupni udio povratne ambalaže u opticaju padne ispod 72 posto.

To se i dogodilo početkom novog tisućljeća i Jürgen Trittin je 2003. godine za ambalažu s jednokratnom uporabom uveo obaveznu povratnu naknadu. „Bilo je potrebno spriječiti zatrpavanje okoliša smećem, potaknuti recikliranje i zaštititi sustav povratnih ambalaža.“ Tako nam je ciljeve zakona objasnio Jürgen Resch, voditelj njemačke organizacije za zaštitu okoliša Deutsche Umwelthilfe (DUH).

„Najveći je uspjeh to što se više u okoliš ne baci dvije do tri milijarde limenki i plastičnih boca godišnje. Skuplja se i vraća 98 posto ambalaža za napitke, tako da imamo i kvalitetnu reciklažu“, naglasio je Resch u razgovoru za Deutsche Welle.

Gorak okus ostavlja jedino podatak da je udio povratne ambalaže pao ispod 50%. Ne čini li to planove o zaštiti okoliša promašajem, a zakon o povratnoj naknadi za jednokratnu ambalažu besmislenim? Ne, smatra Resch, naglašavajući kako bi bez zakona brojke bile još gore. „Na voćnim sokovima možemo vidjeti što se događa kada nema povratne naknade. Udio povratne ambalaže u toj skupini pića iznosi samo šest posto.“

Bez povratne naknade nema ravnopravnog natjecanja

Za Rescha postoji samo jedno sredstvo za povećanje udjela povratne ambalaže: „Na svu jednokratnu ambalažu treba naplaćivati povratnu naknadu.“ Smatra da bi time uvjeti tržišnog natjecanja bili jednaki za sve. Jer, proizvođači ambalaža koje se nakon upotrebe mogu baciti, potrošače više ne bi mogli mamiti faktorom praktičnosti.

U nekim dijelovima Australije, navodi Resch, postoji čak i sustav povratne naknade za tetrapak, i to veoma uspješan. Ističe kako od sustava bez povratne naknade najviše profitiraju velike tvrtke. „Ako želimo zaštititi brojne male punionice mineralne vode, pivovare i proizvođače voćnih sokova u Njemačkoj, moramo prilagoditi cijene.“

Isto tako podsjeća da u vidu uvijek moramo imati zaštitu okoliša: „Kada se samo sjetite koliko se u posljednje vrijeme izvještava o onečišćavanju Sjevernog i Baltičkog mora plastičnim bocama i drugim plastičnim otpadom, jasno vam je koliko je nužno da te ambalaže iz nemara ne završe u moru i da ne ugrožavaju ekosustav.“

Pivo u boci ostaje, limenci odzvonilo

Zakon o povratnoj naknadi po jednom je pitanju iznimno učinkovit. Limenke od aluminija ili pocinčanog željeza nestale su s većine polica u trgovinama. Razlog tomu je čista računica, kaže Gerhard Kotschik, stručnjak za ambalaže i ambalažne propise u ministarstvu zaštite okoliša. „Tko prodaje limenke s povratnom naknadom prema zakonu je dužan primati sve iskorištene limenke, pa tako i one svojih konkurenata. Isto vrijedi za staklo i plastiku.“

Tako se mnoge trgovine iz praktičnih razloga odlučuju za samo jedan sustav, obično za plastiku, objašnjava nam taj stručnjak za ambalaže. Iako je udio povratne ambalaže općenito pao, ima i iznimaka: pivo u staklenim bocama, čiji je udio čak porastao na otprilike 90 posto. „Za razliku od vode i voćnih sokova, za pivo u plastičnim bocama ne postoji povratna naknada“, dodaje Kotschik.

Drugačije životne i kupovne navike 

I on smatra da bi bez zakona o povratnoj naknadi udio povratnih ambalaža bio još manji. Kotschik tvrdi da porast prodaje proizvoda u ambalažama koje se nakon upotrebe bacaju ima svoje uzroke u nekoliko trendova i društvenih tendencija. Tako diskonti, čiji je udio u ukupnom volumenu prodaje snažno porastao, u ponudi više nemaju povratne ambalaže.

Uz to, sve više ljudi u Njemačkoj kućne potrepštine kupuje u jednoj trgovini, a time i vodu, pivo te voćne sokove, zbog kojih su prije odlazili u posebne prodavaonice pića. Naposljetku, važnu ulogu ovdje igra i promjena strukture stanovništva. Jer, starijim je ljudima kući lakše nositi plastičnu ambalažu nego staklene boce.

Potrošač treba imati mogućnost odabira  

Kako bi što više njemačkih potrošača posezalo za ekološki prihvatljivim povratnim bocama, vlada je u supermarkete i diskonte odlučila uvesti natpise koji će im jasno govoriti što kupuju. „Utvrdili smo da mnogi ljudi ne razlikuju povratnu ambalažu i onu koja se nakon upotrebe baca.“ U većini diskonta, doduše, postoji povratna naknada za plastične boce s vodom i osvježavajućim pićima pa se većina njih vraća i reciklira.

No te se boce usitnjavaju i od njih se prave nove. Povratna ambalaža s višekratnom uporabom ekološki je mnogo prihvatljivija. Recimo, staklene boce pune se i do 50 puta. Za to je potrebno manje energije i pritom nastaje manje otpada. Vlada, dakle, nade polaže u odgovornost potrošača. Oni bi sami trebali odlučiti koja je ambalaža u skladu s njihovim ekološkim zahtjevima, stoji u službenom priopćenju ministarstva zaštite okoliša. Obveza označavanja na snagu bi trebala stupiti 2014. godine.