161210 Bundestag gesamtdeutsch

Konstituiraća sjednica 12. po redu Bundestaga 20. prosinca 1990. bila je točka na "i" jedogodišnjeg procesa ponovnog ujedinjenja dviju njemačkih država. S današnjeg stajališta zvuči gotovo nevjerojatno da je od kaotičnog 9. studenog 1989. godine, kada se nije znalo kuda vodi euforija zbog pada Berlinskog zida, pa do konstituirajuće sjednice parlamenta jedna nove ujedinjene Njemačke prošlo samo nešto više od godine dana. Odluke s povijesnom težinom donosile su se kao na tekućoj traci a kulminacija je bila prva sjednica novog parlamenta.

Prvi zajednički Bundestag nakon desetljeća

Posljednji u nizu događaja koji su prethodili 20. prosincu bili su prvi zajednički izbori u jedinstvenoj Njemačkoj od 1932. godine. Izbori nisu donijeli nikakva iznenađenja. Kao pobjednik je očekivano izišao "kancelar ujedinjenja" Helmut Kohl. Njegova demokršćanska unija CDU/CSU osvojila je uvjerljivih 43,8 posto glasova, a "faktor popularnosti Genscher" donio je Liberalnoj demokratskoj stranci (FDP) neočekivano visokih 11 posto. U Bundestagu, koji je svoju konstatirajuću sjednicu iznimno održao u zgradi Reichstaga u Berlinu, a ne u Bonnu, našle su se i dvije nove stranke. Zapadnonjemačka stranka Zeleni udružila se s istočnonjemačkim demokratskim pokretom Bündnis90 u jednu stranku. U parlament je ušla i Stranka demokratskog socijalizma (PDS), nasljednica SED-a, režimske stranke DDR-a. Tako su u novom Bundestagu uz zastupnike PDS-a, od kojih je većina igrala istaknutu ulogu u bivšem režimu, rame uz rame sjedile i bivše žrtve DDR-ove diktature. Jedan od njih je i nekadašnji istočnonjemački borac za ljudska prava i jedan od najistaknutijih kritičara DDR-a, brandenburški pastor Markus Meckel, sada kao zastupnik Socijaldemokratske stranke Njemačke (SPD). On se prisjeća posjeta Marijinoj crkvi u središtu Berlina uoči konstituirajuće sjednice Bundestaga: "Ja sam u ovoj crkvi nekada pjevao i svirao orgulje. To je mjesto velikih emocija za mene. Posebica na taj dan. Odmah pored mene je sjedio Willy Brandt na čijem se licu ocrtavalo do koje mjere je ovaj trenutak značajan." Unatoč tome što se bivši kancelar i predsjednik SPD-a Willy Brandt smatra pokretačem politike zatopljavanja odnosa između dviju njemačkih država koja je kulminirala ujedinjenjem, od spajanja država profitirali su najviše Helmut Kohl i njegova unija CDU/CSU.

Kancelar ujedinjenja

Glavni razlog je taj što su SPD i posebice njezin kancelarski kandidat Oskar Lafontaine upozoravali na moguće negativne posljedice brzine kojem je proveden proces njemačkog ujedinjenja. Kasnije je doduše postalo vidljivo da su socijaldemokrati imali pravo, ali u godini ujedinjenja ljudi nisu htjeli slušati zloguke prognoze nego su povjerenje dali čovjeku za kojeg su smatrali da je najzaslužniji za brzo stvaranje nove Njemačke. Helmut Kohl je osim toga građanima s istoka zemlje obećavao brzo blagostanje. Usprkos euforiji koja je pratila prvu sjednicu Bundestaga mnogi su bili svjesni da građani od državnog vodstva očekuju mnogo, a možda i previše. "Prije svega je trebalo prionuti obnovi područja bivšeg DDR-a", sjeća se Meckel.

Autor: Matthias von Helfeld/Nenad Kreizer

Odg. ur.: A. Jung-Grimm