Stoljetna svađa: kada će London vratiti dijelove Partenona?

Kada je grčki premijer Kirijakos Micotaks sredinom studenog u Londonu posjetio svog kolegu Borisa Johnsona, jedan zahtjev, koji je aktualan već desetljećima, se našao na stolu. Grčki političar je, kao i mnogi njegovi prethodnici, tražio da se mramorne skulpture i reljefi, koji su nekada krasili dijelove najpoznatijeg hrama na atenskoj Akropoli, Partenona, napokon vrate Grčkoj.

Tzv. „Elginovi mramori", nazvani tako po Lordu Elginu koji je u svojstvu poslanika Britanske krune u osmanskom carstvu 1801. uz dozvolu Istanbula (vrlo upitnog sadržaja) skulpture prenio u Veliku Britaniju i skupo prodao Britanskom muzeju, nekada su krasili timpan i friz Partenona a uglavnom se pripisuju poznatom grčkom skulptoru Fidiji. Prikazane su mnoge scene iz grčke mitologija a među najpoznatijima je scena borbe Lapita i Kentaura.

Radi se o ukupno 75 metara friza što predstavlja oko 50 posto sačuvanih prikaza s Partenona. Druga polovica se nalazi u Akropolis muzeju u Ateni a njihov transport u Veliku Britaniju je 1816. spriječen u posljednji trenutak. Ovaj prijenos umjetnina u London je još u 19. stoljeću bio sporan. Pjesnik Lord Byron je otvoreno govorio o „pljački“ a slično su ovu „akciju" britanskog diplomata nazivali i mnogi pripadnici filohelenskog pokreta koji je sredinom 19. stoljeća zahvatio europsku kulturnu elitu, posebice na području Njemačke. 

I Grčka ovu akciju s početka 19. stoljeća vidi kao pljačku. Za razliku od službenog Londona. Prema mišljenju Britanskog muzeja, skulpture su legalno kupljene i trebale bi ostati tamo gdje već jesu 200 godina. U jednom objašnjenju na internetskoj stranici poznatog muzeja stoji kako je Lord Elgin tada umjetnine „uz punu suglasnost vlasti u Ateni" prenio u Veliku Britaniju.

„Majka svih zahtjeva za restitucijom"

„Ovdje se radi o možda prvom primjeru rasprave o restituciji", kaže za DW Alexander Herman, zamjenik direktora britanskog Instituta za umjetnost i pravo i autor upravo objavljene knjige „The Return of Cultural Artefacts".

„Ova priča se već 200 godina kako u Grčkoj tako i u Velikoj Britaniji nalazi na kulturnoj agendi“, kaže Herman. U vrijeme otimanja umjetnina Grčka se nalazila pod osmanskom okupacijom ali je 1832. nakon stjecanja neovisnosti odmah od Velike Britanije zatražila povrat.

Pitanje „Elginovih mramora" je ponovno postalo aktualno nakon što se proteklih godina diljem svijeta razvila rasprava o potrebi vraćanja umjetnina koje se nalaze u muzejima zapadnih zemlja zemljama iz kojih ove umjetnine potječu. Francuska je nedavno Beninu vratila 26 umjetnina koje su otuđene tijekom kolonijalizma. Slične akcije se provode i u Njemačkoj koja sljedeće godine, između ostalog, vraća i dio umjetnina Nigeriji a koje se trenutno mogu vidjeti u novootvorenom Humboldt Forumu u Berlinu.

Boris Johnson se ne smatra nadležnim

U studenom je njemačka organizirala jednu konferenciju o povratu umjetnina koja je i pitanje „Elginovih mramora" podigla u središte pozornosti.

Susret Micotakisa i Johnsona nije protekao onako kako se grčki premijer nadao. Britanski premijer se jednostavno proglasio nenadležnim. On je dao do znanja kako „može razumjeti snažne osjećaje grčkog naroda“ ali da se slučaj nalazi u nadležnosti Britanskog muzeja a ne Britanske vlade. Na jednoj konferenciji UNESCO-au listopadu organizacija Ujedinjenih naroda za kulturu Britanskom muzeju je preporučila da „započne dijalog" s grčim vlastima. 

Očito je i mnoge Britance sram zbog ovakvog ponašanja vlasti i institucija: u jednom istraživanju javnog mnijenja 56 posto ispitanih Britanaca se izjasnilo za povrat umjetnina Grčkoj.

Među najgorljivijim zagovornicima povratka je i spisatelj i aktivist Stephen Fry  koji je predložio da British Museum vrati skulpture te da ih zamijeni 3D projekcijama.

Postoji li rješenje?

Prema mišljenju stručnjaka Hermana obje strane u ovom sukobu su toliko uporno ustraju na svojim pozicijama o legalnoj kupnji s jedne i krađi s druge strane, da je svaki iole elegantni izlazak iz ove pat-situacije čini gotovo nemogućim. „Obje strane bi trebale biti u stanju pronaći neki treći izlaz", smatra Herman.

Ako ikada dođe do tog koraka, on bi predstavljao revoluciju. „Bio bi to uspješni trenutak za grčko-britanske odnose ali i za Europu i čitav svijet koji bi pokazao da se i najtvrdokorniji sukobi mogu riješiti", zaključuje ovaj znanstvenik.