25 godina sjećanja na Holokaust

"Genocid" - je li ovaj pojam uopće odgovarajuća riječ za sustavno uništenje šest milijuna Židova u Drugom svjetskom ratu od 1939. do 1945.? Očigledno ne. U Izraelu se ovaj najveći zločin protiv čovječnosti naziva hebrejskom rječju „šoa" i znači „katastrofa" ili „velika nevolja". Izvan židovske države, osnovane 1948. godine, najčešće se upotrebljava pojam „holokaust". Ova riječ dolazi od starogrčke riječi „olokauston" i znači „potpuno spaljen".

No, pokušaj da se riječima iskaže civilizacijski lom koji su napravili Nijemci ostat će zauvijek izazov. To se ogleda i u službenom nazivu, koji je 1996. uveo tadašnji njemački predsjednik Roman Herzog - „Dan sjećanja na žrtve nacionalsocijalizma". 27. siječnja se obilježava dan kada su sovjetski vojnici oslobodili Auschwitz. „Žrtve holokausta", kazao je njemački državnik prije 25 godina, „ne bi bio dovoljno širok pojam s obzirom da je nacistička rasna politika pogodila mnogo više ljudi i ne samo Židove".

Nakon prvog govora predsjednika Herzoga u njemačkom Bundestagu je govorio izraelski povjesničar, rođen u Pragu 1926. Yehuda Bauer. On je u svom govoru spomenuo i genocid u Ruandi (1994.), Kambodži (1975.-79.) i Armeniji (1915./16). Svi ovi genocidi su se dogodili na određenim, nekad veoma širokim teritorijima, rekao je istraživač holokausta. „Ali ubijanje Židova je bilo univerzalno i podrazumijevalo se u cijelom svijetu." I ono bi se moglo ponoviti - sigurno ne u istom obliku, ali možda na sličan način. „Ali ne mogu vam reći tko bi u tom slučaju mogli biti Nijemci, a tko Židovi."

Elie Wiesel: „Kako razumjeti kult mržnje i smrti?"

2000. je prvi put na komemoraciji u Bundestagu govorio netko tko je preživio holkaust - Elie Wiesel. „Nadam se da ćete mi vjerovati da govorim bez mržnje i gorčine", rekao je pisac s američkim državljanstvom, porijeklom iz Rumunjske. „Hoće li vas moje riječi povrijediti?", pitao je Wiesel. To mi nije namjera, rekao je. „Kako razumjeti kult mržnje i smrti koji je vladao u vašoj zemlji?" On ne vjeruje u kolektivnu krivnju, kazao je pretežno njemačkoj publici u zemlji počinitelja holokausta. Ali, istovremeno je upozorio da se ne podvlači crta. „Svatko tko dozvoli da ugasne sjećanje na žrtve, ubija ih po drugi put."

2001. govor je održao nasljednik Romana Herzoga, Johannes Rau. Govor je održao pod dojmom jačanja desničarskog ekstremizma, ali i u društvenoj debati o njemačkoj krivici i odgovornosti. Više od pola vijeka nakon završetka Drugog svjetskog rata Njemačka je donijela tešku odluku da obešteti prinudne radnike u vrijeme nacionalsocijalizma s oko pet milijardi eura. Također se vodila i teška rasprava o izgradnji spomenika holokaustu u Berlinu.

Bronislaw Geremek: „Sljedeći na redu su ljudi"

Od ponovnog ujedinjenja dvije Njemačke 1990. društvena klima se bitno promijenila. Uvijek iznova je bilo mrtvih u napadima na ljude migrantskog porijekla ili izbjegličke kampove. Nasilni desničarski ekstremizam mora se suzbiti kako politički tako i pravno, upozorio je Rau. „Ljudska čast nije u opasnosti samo kada gore kuće i kada se ljudi gone po ulicama."

Kada je preživjela žrtva holokausta i nekadašnji poljski ministar vanjskih poslova Bronislaw Geremek 2002. govorio o žrtvama nacionalsocijalizma, svijet je bio u šoku nakon terorističkih napada na New York i Washington 11. rujna 2001. Suvremena povijest nije zaključila to „poglavlje mržnje", kazao je Geremek i zahtijevao da se djeluje „zajednički na međunarodnoj razini". On povlači liniju od nacističkih zločina i genocida 1945. do danas. Svijet nije smio bespomoćno gledati kada su u Njemačkoj spaljivane knjige ili u Afganistanu rušeni spomenici kulture. „Jer, nakon toga su uvijek na redu ljudi."

Upozorenje Shimona Peresa od atomske prijetnje iz Irana

Do 2007. su na Dan sjećanja na žrtve holokausta govorile isključivo žrtve koje su preživjele koncentracijske logore. Španjolski pisac Jorge Semprun (2003.) i prva predsjednica Europskog parlamenta Simone Veil (2004.) su s nadom gledali na proširenje Europske unije na istok. Po prvi put u dugoj povijesti ratova i osvajanja ujedinjenje Europe nije postugnuto silom, naglasila je Simone Veil. „Možete li procijeniti koju moralnu pobjedu predstavlja to što se pristupanje zemalja članica iz nekadašnjeg Istočnog bloka odvija u slobodi, mirno i demokratski?"

Shimon Peres je, kao prvi predsjednik Izraela 2010. održao govor u Bundestagu. 2020. je govorio Reuven Rivlin. Peres je izričito upozorio na prijetnju njegovoj državi od oružja za masovno uništenje „koje se nalazi u neracionalnim rukama" ljudi koji nisu „uračunljivi". Mislio je na iskonskog neprijatelja Izraela - Iran. „Da bismo spriječili drugu Šou, na nama je da naučimo našu djecu da održavaju mir s drugim zemljama." Peres je 1994. godine zajedno s premijerom Izraela Jitzchakom Rabinom i vođom Palestinskog pokreta otpora Jaserom Arafatom dobio - Nobelovu nagradu za mir.

Sint Zoni Weisz se žalio na anticiganizam u Europi

Godinu dana nakon Peresa, 2011. godine, kao gost je u Bundestag pozvan Zoni Weisz. Rođen 1937. u Haagu u obitelji Sinta, skoro čitavu obitelj je izgubio u koncentracijskom logoru. Genocid nad Sintima i Romima je „zaboravljeni holokaust", rekao je Weisz. Istrijebljeno je pola milijuna muškaraca, žena i djece, dodao je i naglasio da društvo skoro ništa iz toga nije naučilo, „jer bi se danas prema nama odgovornije ponašali".

Pored Italije i Francuske optužuje istočnoeuropske zemlje poput Rumunjske i Bugarske za „nečovječno" postupanje s njegovim narodom. Rekao je da desničarski ekstremisti idu naokolo po Mađarskoj i napadaju Židove, Sinte i Rome. „Mi smo Europljani i morali bismo imati ista prava i šanse kao svi Europljani." Svoje optužbe je ponovio 2012. u govoru na otvaranju spomenika ubijenim Sintima i Romima u Europi, odmah pored zgrade parlamenta u Berlinu.

Dvije preživjele žrtve pohvalile njemačko otvaranje granica 2015.

Otkako su stotine tisuća izbjeglica iz Afrike i Azije došle u Europu, i ova tema igra određenu ulogu u govorima u Bundestagu povodom godišnjice holokausta. Ruth Klüger, austrijska filologinja, koja je također preživjela holokaust, pohvalila je to što je Njemačka 2015. otvorila granice za oko milijun izbjeglica. „Zemlja koja je odgovorna za najgore zločine stoljeća dobila je pohvale iz cijelog svijeta", rekla je.

Njemačko-britanska čelistica Anita Lasker-Wallfisch se 2018. na to nadovezala. Granice su za Židove u nacističkoj Njemačkoj bile hermetički zatvorene, a ne kao 2015. kada su otvorene „zahvaljujući nevjerojatno velikodušnoj, hrabroj i ljudskoj gesti". Nekadašnja glazbenica iz tzv. Orkestra djevojčica u Auschwitzu nije mogla ni zamisliti da će nekada moći izgovoriti ove riječi u zemlji masovnih ubojica. Jer, zaklela se: „Moja noga više nikada neće kročiti na njemačko tlo." No ne žali što je promijenila stav. Kaže da je mržnja otrov, „a na kraju čovjek otruje samo sebe".

Povodom ovogodišnje komemoracije za žrtve nacionalsocijalizma ove srijede (27.1.) u Bundestag su pozvane dvije govornice: Charlotte Knobloch i Marina Weisband. Jedna ima 88, a druga 33 godine. Knobloch je do 2010. bila predsjednica Središnjeg vijeća Židova u Njemačkoj, a spašena je od deportacije u koncentracijski logor Theresienstadt. Weisband je političarka Zelenih i publicistica. Obje ove žene povezuje židovska vjera i angažman protiv antisemitizma.