67 ti je godina tek!
2. veljače 2006
Njemačka nipošto nije jedina zemlja koja je upala u istu zamku čitavog niza elemenata: brzim razvojem tehnologije, u mnogim radnim sredinama "starci" se smatraju tek smetnjom jer ne postoji više tradicionalna i zdrava kombinacija radnog iskustva sa mladalačkim ambicijama. Ali upravo mladih - demografski - ima sve manje, a razvojem zdravstva, stari ljudi žive sve duže. Obzirom da se "starci" - tehnološki - guraju u penziju, vojska umirovljenika postaje sve veća i samim time sve skuplja. Da stvar bude još i gora, iako "mladih" ima sve manje, oni sve rijeđe i sve teže dobivaju stalno radno mjesto - što znači da ih sve manje uopće i plaća mirovinsko osiguranje. I kao konačni element - gotovo sva mirovinska osiguranja Starog kontinenta žive, kako bi se to reklo "od danas na sutra": to su još uvijek državna ili poludržavna tijela koja se niti ne trude - ili im je čak i zabranjeno - svoj volumen novca sa kojem raspolažu "oploditi" na bilo koji način. Rezultat svih ovih proizvodnih, demografskih, socioloških i ekonomskih elemenata je porazan: mirovinske blagajne su, kratko rečeno, prazne a biti će još i praznije.
Gotovo sve konzervativne i liberalne vlade Europe sjetile su se istog rješenja: produžiti obavezni radni vijek posloprimaca. U nekim europskim zemljama je već i sama najava produljenja radnog vijeka istjerala vojske demonstranata na ulice, ali dobar dio Nijemaca su već na prošlim izborima pokazali kako su se izgleda, pomirili sa sudbinom - u mirovinu će se moći tek sa 67 godina, doduše jednog lijepog dana. Jer, kršćanski demokrati su već i prije izbora najavljivali da će se radni vijek postepeno produžavati da bi tek 2035. - dakle za generaciju rođenu 1968. i kasnije - postalo "normalno" odlaziti u penziju sa 67. Ali nije ministar CDU-a nego upravo ministar rada, Franz Müntefering koji je čak bivši predsjednik socijaldemokrata, ovog tjedna najavio kako se sa tim promjenama mora početi ranije:
"To bi značilo da bi od godine 2012. stupnjevito povećali dob za umirovljenje sa 65 na 67. godina. I to u prvoj fazi bi se produživalo po godištu za jedan mjesec, u drugoj fazi po godištu za dva mjeseca tako da bi se reforma provela do godine 2029."
Po toj inicijativi bi već bili pogođeni oni rođeni 1947. a već oni rođeni 1962. moraju se pomiriti kako im predstoji crnčiti još pune 23 godine - ako hoće čitavu penziju. I upravo je to element koji je sindikate naveo da čitavu ovu priču o produženju radnog doba nazovu pričom za birače u kojoj se razgovara o jednom a namjerava nešto sasvim drugo: naprosto smanjiti mirovine.
Mnogo toga govori u prilog da političari - i lobiji industrije koji bez sumnje stoje iz takve inicijative - doista ne govore baš potpunu istinu: već i sada - dok je propis 65 godina za muškarce ili sa 45 godina radnog staža - u prosjeku u ovoj zemlji se u mirovinu ide mnogo ranije, najčešće sa tek navršenom 61 godinom. Uzgred, već i tako Nijemci rade duže nego mnoge kolege iz Europe: jedino Islanđani u prosjeku u penziju idu sa 64 godine, Letonci sa nešto manje od 63 a Irci sa 62 godine i 10 mjeseci. U Luksemburgu, Poljskoj ili Malti se u penziju kreće već ubrzo nakon 58. rođendana, u Francuskoj sa 58 godina i 11 mjeseci a ubrzo nakon toga u "najljepše doba nakon đačkog" kreću i Belgijanci, sa 59 godina i 5 mjeseci.
Ali za Nijemce postoji i bitna razlika da li će u penziju sa navršenim godištem ili prije toga: njegova penzija će biti manja. I u tome je srž ove promjene: ne zato jer je poslodavcima osobito stalo da zadrže stare djelatnike na radnom mjestu dok na tržištu radne snage postoji vojska od pet milijuna nezaposlenih. Baš zato jer su stariji suradnici i bolje plaćeni i imaju druge pogodnosti - duži godišnji odmor, na primjer - prvi potez takozvanih "stručnjaka" u sanaciji svakog poduzeća jest što više njih otjerati u "vorruhestand"; predmirovinu, dakle uvaliti ih državi na skrb i tek - eventualno - nadoplaćivati razliku između prijevremene i "pune" mirovine. Zato je malo vjerojatno da će i produživanje radnog doba išta bitno promijeniti u poslovnoj praksi poduzeća "mlado je lijepo i jeftino" - samo će značajno narasti broj "jeftinih" penzionera kojima do pune mirovine neće trebati još godinu ili dvije, nego pet ili šest godina. Naravno, ako dožive jer je i zdravstvo sve gore i gore.
"Zbog toga to znači samo dodatno smanjivanje mirovina. Zato bi bilo mnogo važnije prvo sve učiniti kako bi ljudi ostali u radnom svijetu pod uvjetima dostojnim ljudskog dostojanstva i primjerenog prihoda."
misli podpredsjednika krovnog udruženja sindikata DGB, Ursula Engelen-Kefer. Ali kako to postići: ne povećati troškove rada, ne posegnuti posloprimcima u džep i istovremeno napuniti blagajne mirovinskih osiguranja - to, na žalost, više ne spada u sferu ekonomije ili matematike nego čarolija.