A genocida nije bilo?

U srpsko-hrvatskom sukobu od 1991. do 1995. ubijeno je na tisuće ljudi. Neki naoružani Srbi ili Hrvati su, bez svake sumnje, ubijali civile, mučili, silovali i protjerivali. Na kraju su neki gradovi bili sravnjeni sa zemljom i čitave etničke skupine su nestale iz područja koja su im stotinama godina bila zavičaj.

Ali, po presudi, genocida nije bilo.

Mnogi „članovi skupine“ su ubijeni ili bili protjerani samo zato što su bili Hrvati ili Srbi. Poneka uniformirana osoba koju do dana današnjeg u Zagrebu ili Beogradu slave kao nacionalnog heroja, sigurno je nanijela „članovima skupine“ tešku tjelesnu i duševnu štetu. Današnji fanovi tih uniformiranih „heroja“ znaju to vrlo dobro. Upravo zato oni i obožavaju njihovu „hrabrost“. Javno, međutim, naglašavaju, nešto blaže, da časni patrioti koji se bore za pravednu stvar, po definiciji ne mogu biti genocidni zločinci.

A genocida, po presudi, svakako nije ni bilo.

Kako onda nazvati to što se dogodilo u srpsko-hrvatskom ratu? Zašto je s Jugoslavijom moralo umrijeti i toliko njezinih građana? Kako da podvedemo pod jedan pojam sudbine svih traumatiziranih ljudi koje su dehumanizirali njihovi bližnji? Kome, osim obiteljima, nedostaju oni koji se vode kao nestali, ljudi bez groba? Opisuje li izraz „zločin protiv čovječnosti“ ili cinični eufemizam „etničko čišćenje“ bolje bit stvari?

Po procjenama, u ratovima devedesetih je bilo oko pola milijuna bivših Jugoslavena pod oružjem. Mnogi od njih odlično znaju koliko je malo vrijedio život „protivničkog civila“. O tome se nerado priča. Umjesto toga, „genocid“ je vrlo brzo postao omiljeni borbeni poklič post-jugoslavenske političke kaste, ali i frustriranih masa. Drugi su „genocidni“ zato što smo mi pravedni, jer smo žrtve. Baci li se pogled na poneku post-jugoslavensku internet-platformu može se steći dojam da je ta ideologija još uvijek masovni proizvod, te da srpsko-hrvatski rat uopće nije ni završen.

Iluzorno je očekivati da će ova presuda Srbiju i Hrvatsku motivirati da dosljednije pravno gone svoje „heroje“. Prije će biti da će u obje zemlje presuda biti shvaćena kao dokaz vlastite nevinosti, a u onom dijelu koji rasterećuje protivničku stranu kao dokaz političke pristranosti međunarodnog pravosuđa. A žrtve će još jednom biti zloupotrijebljene za srpsko-hrvatske političke igrice.

Proturječnosti međunarodne pravde u Haagu ne trebaju skrenuti pozornost sa činjenica: čak i ako nije bilo genocida, dogodili su se najteži zločini i to ne slučajno. Za njih je do sada odgovarala samo grupica pripadnika tadašnjih elita. I tu nema pravde.