Ako je i ruševina, za strance je dobra!

Adel Khalifi (na naslovnoj fotografiji) i ove zime sjedi u dnevnoj sobi s nekoliko vesta na sebi i s tri para čarapa na nogama. Kroz stražnji prozor stalno puše i soba nikad ne postane topla, bez obzira što su radijatori postavljeni na maksimum. "Ovi stanovi su svi stari tridesetak godina i ponegdje ima i plijesni po zidovima. To znam i od susjeda", objašnjava njegova snaha Sonja Khalifi. "Ako se i požalimo, nekoga se pošalje koji jednostavno kaže 'ah, pa to nije tako tragično, trebate samo malo obrisati i gotovo'. Svaki put je ista priča!"

Pokazuje na jedno mjesto na podu gdje je njezin muž otkrio da je stan još obložen azbestom - već odavno zabranjenim u stanogradnji jer je opasan za zdravlje. "Kod nas je pod djelomično zamijenjen, ali u drugim stanovima u kući je još uvijek sve prepuno azbesta. Stanovi su jednostavno u jadnom stanju, ali se ništa ne obnavlja!"

Loše instalacije plaćene dječjim životima

Adel Khalifi je još 1965. došao iz Tunisa u Njemačku i još uvijek ima golemih problema s mjestom gdje će stanovati. I on i sin su iznajmili stan od iste stanarske udruge i obojica već godinama vode pravi rat s vlasnikom. Stol je gotovo prekriven pismima u kojima se žale na razne nedostatke i odgovorima gdje se tek obećava kako će se "provjeriti" stanje.

Takav odnos vlasnika prema stanarima stranog podrijetla je nedavno još jednom završio tragično. U Backnangu kod Stuttgarta je 10. ožujka u stanu izbio požar i jedna žena - turskog podrijetla i njezine sedmero djece je izgubilo živote. I službena istraga sumnja na "tehnički nedostatak" kao razlog požara, a za rodbinu žrtava sumnja uopće ne postoji: električne instalacije u stanu su bile u katastrofalnom stanju i vlasnik stana se nikad nije brinuo za to. Baka preminulih mališana tvrdi kako je u čitavom stanu postojala samo jedna peć na drva i uopće nije bilo tople vode.

Sve službene statistike potvrđuju kako osobe stranog podrijetla žive lošije nego rođeni Nijemci. To su željeli provjeriti i u udruzi koja promiče demokratski razvoj grada Dortmunda. Na oglase o stanovima koje se želi iznajmiti poslali su nekoliko izmišljenih ponuda. Doduše, nije bilo sve izmišljeno: i tamo gdje su stanove tražile osobe stranog podrijetla su navedene točne odredbe o visini i sigurnosti njihovih primanja.

Kome da se žale zbog prikrivene diskriminacije?

Ali bez obzira koliko bi potencijalni stanar mogao plaćati - i bez obzira na besprijekorni njemački jezik kojim je ponuda pisana, vlasnici stanova su mnogo češće odgovarali na ponude ispod kojih je stajalo ime koje sigurno svjedoči da će stanar biti Nijemac.

Takva prikrivena diskriminacija se nastavlja i nakon što ipak iznajme stan, tvrdi Adel Khalifi: "Kad se prezivam Khalifi, to je nešto drugo nego kad bih se zvao Müller." Jer vlasnik ili upravitelj zgrade često polazi od toga da se takav "stranac" neće znati požaliti, da ne zna svoja prava - i na koncu, kamo da inače ode? Stanova ionako ima premalo, tako da nije teško naći novog stanara.

Sybille Münch koja se na sveučilištu u Darmstadtu baš bavi stanovanjem socijalnih slučajeva i osoba stranog podrijetla tvrdi kako je u sedamdesetima sve to bilo još mnogo gore i kako je u međuvremenu kvaliteta stanova ipak postala sličnija, bez obzira bio u njemu stranac ili Nijemac. Ali ipak priznaje kako je strancima mnogo teže doći do stana - i kako ga onda plaćaju čak i skuplje nego da su "domaći"!

Lošije i - skuplje!

Štoviše, i njemačka vlada je u svojoj statistici utvrdila kako osobe stranog podrijetla plaćaju oko trideset centi više po kvadratnom metru nego Nijemci. To nije malo: iznos stanarine po četvornom metru u urbanim područjima i u jednom Duisburgu iznosi 6-7 eura. U gradovima u kojima i inače vlada golema potražnja, na primjer u Münchenu, se za kvadrat stana lako može plaćati i preko 20 eura - a "stranci" onda još više!

Obitelj Khalifi ima petoro članova. Žive na 78 četvornih metara. Već odavno su stanarskoj udruzi izrazili želju da presele u veći stan, ali uvijek dolazi odgovor kako ih - nema. Tvrde kako nema niti lista čekanja gdje bi onda, koliko-toliko pravedno došli do boljeg smještaja i najčešće čuju o nekom stanu istog vlasnika - tek kad su u njega već uselili neki drugi stanari.

Takve stanarske udruge su u Njemačkoj još uvijek najpovoljniji način iznajmljivanja stana. Obitelj Khalifi dobro zna da ima mnogo i većih stanova na tržištu izvan njihove stanarske udruge - "ali za to nemamo novca da plaćamo stanarinu", objašnjava Sonja Khalifi.