Angela Merkel i njezini Francuzi

Jacquesa Chiraca, ponosnog degolista starog kova, naslijedio je nervozni samopromotor Nicolas Sarkozy. I uprkos tome što je ovaj drugi bio potpuna suprotnost mirnoj i trezvenoj Angeli Merkel, kćeri evangeličkog pastora, njihov odnos se, pod pritiskom financijske krize, razvio toliko dobro da je za njih dvoje čak skovan i poseban izraz: „Merkozy". Činilo se kao da su politički nerazdvojni.

Merkel je međutim napravila grešku podržavši tijekom francuske izborne kampanja reizbor Nikolasa Sarkozyja. Ali pobijedio je socijalist Francois Hollande i to je od početka bacilo sjenu na njihov odnos. A onda je još u Hollandeov zrakoplov, dok je putovao u svoj prvi posjet Berlinu, udario grom. Kakav znak! Ipak, njih dvoje su zbližile – ako ništa drugo, a ono zbog europskih, ali i interesa vlastitih zemalja – zajedničke akcije kao što je recimo posredovanje u ukrajinskoj krizi. To je s vremenom među njima izgradilo i povjerenje. Potvrda za to jest i činjenica da je, ne samo prvi, već i posljednji Hollandeov put u inozemstvo na dužnosti predsjednika – bio put u Berlin, Angeli Merkel.

Što ujedinjuje Macrona i Merkel?

A sada su dakle tu Angela Merkel i Emmanuel Macron. Njih dvoje razdvajaju gotovo 23 godine, skoro čitava jedna generacija. Ali razlika u godinama vjerojatno je najmanji problem – na kraju krajeva, Macronova supruga je još dvije godine starija od Angele Merkel. A politički? Merkel nije nikakav ideolog. Ona je pragmatična i pozicionira se na lijevom krilu svoje stranke CDU. Macrona je vjerojatno još teže smjestiti u te sheme lijevo-desno: bio je ministar pod socijalistom Hollandeom, ali se zalaže za liberalizaciju zakona o tržištu rada i niže poreze za poduzeća, isto kao i za veće investicije u javnom sektoru.

Claire Demesmay, stručnjakinja za Francusku u Njemačkom društvu za vanjsku politiku smatra da je Macron dobro pripremljen i da nema iluzija: „Macron poznaje Njemačku. On zna što ga očekuje i zna koje su njemačke crvene linije. Ali također zna gdje su mogućnosti."

Crvene linije

Crvena linija je tamo gdje makar samo izgleda kao da Njemačka treba financijski pomoći Francuskoj. Ako Macron na primjer samo spomene zajedničke europske obveznice, tzv. eurobondove – iako to tijekom izborne kampanje nije spominjao – to bi u Njemačkoj bilo shvaćeno kao pokušaj da se teret europskih dugova svali na leđa Njemačke. „Europska ideja je nešto drugo, a ne 'unija transfera'", izjavio je za novine Welt am Sonntag bavarski ministar financija Markus Söder. Također, Macronove ideje o daljnjem razvoju eurozone i – dugoročno – o uvođenju zajedničkog proračuna i funkcije europskog ministra financija, njemački povjerenik u Europskoj komisiji Günther Oettinger odbacio je sljedećim riječima: „Priče o europskom ministru financija više su snovi."

Međutim, Merkel je još uoči jučerašnjeg (15.5.) posjeta novog francuskog predsjednika odbila držati bilo kakve poduke Macronu. Nije željela dijeliti lekcije kao nekakva „sveznalica" – tako se izrazila. Moguće je da je pritom bila i samokritična. Ona je, naime, nakon što je novi predsjednik Francuske izabran, hladno reagirala na njegova udvaranja Njemačkoj rekavši da bi Macron trebao najprije kod kuće potaknuti rast i smanjiti nezaposlenost, jer njemačka podrška „ne može naravno zamijeniti francusku politiku".

Najprije reforme u Francuskoj, onda europska politika

Merkel je u međuvremenu naglasila da ju je moguće zagrijati za zajedničke investicije i daljnji razvoj eurozone. Claire Demesmay smatra da je tu prije svega riječ o redoslijedu zadaća koje treba obaviti, što se slično promatra i u Berlinu i u Parizu: „Najprije reforme u Francuskoj, a onda više integracije u eurozoni."

Bez obzira na to što se Merkel i Macron slažu oko toga kojim putem nastaviti europsku politiku, Demesmay upozorava: „Macron je izabran, a Merkel je u izbornoj kampanji. To nije optimalno vrijeme za velike korake u integraciji." Ali ako Merkel ostane kancelarka i nakon izbora, dvoje političara imaju „relativno dugo vremensko razdoblje za inicijative". I jedno i drugo sagledavaju koliko je značenje njemačko-francuske suradnje i svjesni su ozbiljnosti situacije u Europi. Također, oboje „dijele ideju da Francuska mora biti jaka i okrenuta budućnosti. A to je već dobra osnova za suradnju".