Berlinski proces za zapadni Balkan je bez sumnje jedna od velikih njemačkih vanjskopolitičkih inicijativa, koje su u tijesnoj vezi s imenom i osobnim angažmanom Angele Merkel. Sedam godina od početka, i već pri kraju ere Merkel, samit se vratio tamo gdje je i „rođen".
Ali, pragmatična trezvenost procesa, koju simbolizira i Angela Merkel, povukla se pred otrežnjenjem koje odavno vlada u zemljama zapadnog Balkana kada se radi o očekivanjima od proširenja EU-a. Procesi godinama zastaju – s jedne strane zbog veta i blokada iz Bruxellesa, a s druge strane zato što u samim zemljama nema značajnog napretka.
S odlaskom Angele Merkel postoji bojazan da će nestati i ona snaga kojom su se Njemačka i sama kancelarka osobno prethodnih godina zalagali za šest zapadno-balkanskih zemalja, kao i za europsku perspektivu u tim zemljama. Ne samo da bi bilo poželjno, već i u interesu Njemačke i EU-a, ukoliko bi se Njemačka i ubuduće pozicionirala ne samo kao iskreni posrednik, već svojom čitavom vanjskopolitičkom snagom i kao lokomotiva regionalne suradnje, odnosno da se nastavi zalagati za europsku perspektivu zemalja zapadnog Balkana.
Nema prave pristupne perspektive?
Bilanca Berlinskog procesa je sigurno mršava - ako su se nakon sedam godina očekivali veliki pomaci i regionalna suradnja. Jedva da ima napretka u pomirenju i međusobnom političkom priznavanju.
A ipak, ima dosta vrlo konkretnih uspjeha u središnjim pitanjima koja izravno koriste ljudima u tim zemljama, i kreiraju put normalizaciji u regiji: recimo inicijativa koja povezuje mlade RYCO, ukidanje naknade za roaming od 1. srpnja i pripreme za stvaranje zajedničkog regionalnog tržišta. Taj projekt bi do 2024. zapadnom Balkanu trebao omogućiti četiri temeljne slobode na kojima je izgrađena EU: slobodan protok ljudi, robe, usluga i kapitala.
To je perspektiva koja je možda realnija nego integracija regije u EU. Na zapadnom Balkanu svakako mnogi više ni ne vjeruju da ih EU zaista želi. Jer i kada države urade svoje domaće zadatke, EU im ne daje ono što im je obećala: pristupni proces Srbije i Crne Gore godinama stagnira, Sjeverna Makedonija i Albanija nisu do sada ni počele pregovore, Kosovu se kao jedinoj zemlji stalno odlaže vizna liberalizacija. A Bosna i Hercegovina je, pored Kosova, najdalje od ikakve konkretne pristupne perspektive.
EU je na putu da prokocka svoju ulogu svjetionika i perspektive za regije. Izblijedjelo je obećanje iz Soluna. Nedavno su se, tijekom nabavke cjepiva, te države osjećale ostavljenima na cjedilu. Drugi igrači su pred vratima: Turska, Rusija, Kina, ali i Sjedinjene Države.
Sve dok EU sebe sputava tako što pojedine zemlje blokiraju proširenje na zapadni Balkan, inicijative iz Berlinskog procesa bit će važnije nego ikad. Nemogućnosti da se postigne veliki politički napredak te inicijative suprotstavljaju politiku malih koraka. Mali koraci na ispravnom putu regionalne suradnje koja na dugi rok stvara olakšanja u svakodnevnom životu i normalnost mirnog susjedstva, tamo gdje su do sada dominirala nacionalistička razdvajanja.
Sjaj blijedi...
Dok sjaj EU-a sve više blijedi na zapadnom Balkanu, angažman pojedinih država EU-a i institucija koje su uključene u Berlinski proces mogao bi biti blještavi svjetionik. Sve stranke koje imaju kandidate u utrci za nasljednika Angele Merkel službeno podržavaju integracijski proces zapadnog Balkana. Ali, potrebno je više kako bi se prevladalo razočaranje u regiji: Merkel je ovdje trezvenim pragmatizmom pokrenula format kojem će pod idućom njemačkom Vladom trebati nastavak, obnovu i jačanje. On to i zaslužuje.