Angela Merkel – kancelarka s ograničenim rokom trajnosti

DW: Profesore Marschall, u inozemstvu se često kaže kako su njemački političari „jako odgovorni" u svom djelovanju. Jesu li oni stvarno takvi? O kakvoj se tu konkretno odgovornosti radi?

Stefan Marschall: Političari nisu odgovorni samo prema sebi i svojoj stranci, oni imaju odgovornost koja proizlazi iz njihovog položaja. Kao članovi parlamenta oni nisu dakle odgovorni samo prema svojoj stranci ili klubu zastupnika, nego i prema parlamentu i demokraciji. Kao savezna kancelarka, Angela Merkel je na primjer odgovorna za zemlju, za državu.

U tekstu prisege koju polažu savezni kancelari stoji rečenica kojom se oni obvezuju „otkloniti moguću štetu koja bi nastala narodu", odnosno prisežu da će „širiti blagostanje nacije"…

Već u toj je rečenici utemeljena ideja da političari ne djeluju samo kako bi zastupali vlastite ili stranačke interese, već da preuzmu odgovornost za zemlju i ljude u našem društvu.

Nacionalni interesi su dakle važniji od osobnih i stranačkih. Već smo kod brojnih afera oko plagijata u Njemačkoj vidjeli da se relativno brzo preuzme odgovornost i ponudi ostavka kako se ne bi naštetilo ugledu same vlade, a time i zemlje?

Da, ti slučajevi pokazuju nam koliko su velika očekivanja od političarki i političara. Od njih se ne zahtijeva samo da imaju određenu političku kompetenciju, već i više od toga. Na primjer, kad se radi o pitanju vjerodostojnosti. Na temelju ispitivanja građana znamo da otprilike 80-90% ispitanika kažu da je vjerodostojnost jedna od najvažnijih osobina kod političara, ako ne i najvažnija osobina.

…i što se dogodi ako oni nisu vjerodostojni?

Čim oni više nisu vjerodostojni, gubi se i povjerenje građana u političare. To dovodi do toga da političari koji su napravili takvo što i kod kojih je plagijat dokazan, više jednostavno ne mogu opstati. Ne mogu opstati jer im se više ne može vjerovati. Kad bi oni ostali na dužnosti, to bi dovelo do još većih frustracija i otuđenja građana od politike.

A kamo to onda vodi?

Ta zasićenost i nezadovoljstvo politikom dovodi do toga da se birači povlače, da više ne sudjeluju aktivno u političkom životu, da ljudi onda kažu kako ih politika više ne zanima jer se političari ne brinu o njima, ljudi imaju osjećaj da ionako ništa ne mogu promijeniti.

…i da onda možda na izborima podrže političke grupacije koje žele srušiti etablirane stranke, populističke ili čak ekstremističke pokrete?

Da, to može dovesti i do toga da se birači odluče na protest na izborima, da se priključe pokretima koji možda i nisu demokratski, da ti ljudi kažu da se više ne identificiraju s cijelim tim sustavom. Moguća su dakle oba scenarija: apatija na jednoj strani ili protest na drugoj.

Zašto je važno da javnost, mediji, pa i same stranke nemaju milosti prema političarima, svojim stranačkim prijateljima koji su plagirali svoje znanstvene radove ili napravili nešto kažnjivo, nešto zbog čega bi morali preuzeti odgovornost?

Kod svih tih slučajeva pogođeni političari su na početku igrali relativno defenzivno. Oni su na početku govorili kako prigovori nisu točni, tvrdili su da nisu napravili nikakve greške ili nešto kažnjivo. Ali mediji su ostali na lopti, vršili su jak pritisak, uvijek iznova su to tematizirali, uvijek iznova su postavljali pitanja, zapitkivali i tako je rastao javni pritisak na te osobe.

…ali nije dovoljno da samo mediji vrše pritisak, ili?

Uz taj javni pritisak bilo je i pritiska iz samih stranaka i vlade, jer i stranke su shvatile da je to problem. Samo se u rijetkim slučajevima dogodilo da su pogođeni političari sami, dragovoljno rekli da se povlače. Moralo se tu ipak izvršiti malo pritiska, na jednoj strani od strane medija, a na drugoj strani interno, od samih stranaka, stranačkih prijatelja ili šefice vlade. I tako je to u tim slučajevima vjerojatno stvarno i bilo.

Bi li u Njemačkoj bilo moguće da npr. plagijatori ostanu u vladi ako im se dokaže plagijat?

Kad se nekoj osobi dokaže da se znanstveno neprimjereno ponašala, odnosno da je ciljano i svjesno varala u izradi svog rada, onda je za tu osobu jako teško opstati na položaju....

Zašto?

…jer to bi onda značilo da se u nekom slučaju ciljano krši pravila, vara i obmanjuje, pokušava si priskrbiti prednosti – i to bi bacilo tamnu sjenu na rad te osobe, na njezin ugled i rezultat bi bio znatan gubitak ugleda. Ta osoba onda jednostavno ne bi mogla opstati na toj visokoj dužnosti u državi, u društvu. I onda bi se mediji već pobrinuli da se to na odgovarajući način tematizira.

Mediji tematiziraju i druge stvari, aktualno npr. položaj savezne kancelarke Angele Merkel koja je zapravo oslabljena nakon Pirove pobjede na saveznim izborima 24. rujna. U inozemstvu mnogi misle da je ona „načeta" i da je samo pitanje dana kada će se morati povući. Meni se čini da to i nije baš tako. Što Vi kažete?

Stvarno je to čudno, da. Jer Angela Merkel doista nije pobijedila na izborima, propao je projekt Jamajka, što je bio njezin projekt, i svejedno ona, kako se sad čini, iz svega ovoga izlazi u neku ruku neoštećena. Razlog za to je činjenica da u uniji CDU/CSU nema stvarne alternative Angeli Merkel, ona posljednjih godina nije izgradila princa prijestolonasljednika, a ni princezu. Tako da je ona sad, još uvijek, središnja figura Kršćansko-demokratske unije, a to će i ostati.

Pitanje je samo koliko dugo?

Mora biti jasno da Angela Merkel ima ograničeni rok trajnosti. Ona je doduše rekla da želi odraditi četverogodišnji mandat. Moramo tek vidjeti hoće li se vrijeme sad iskoristiti kako bi netko drugi i ranije preuzeo vodstvo. Jer vrlo je vjerojatno da se ona neće kandidirati na sljedećim izborima.

Je li Angela Merkel naučila lekciju iz pomalo tragičnog odlaska „kancelara ujedinjenja" Helmuta Kohla s velike scene, njezinog političkog mentora?

Mislim da je Angela Merkel naučila puno na primjerima drugih ljudi, drugih političara, kod kojih odlazak sa scene nije prošao baš tako glatko i koji su praktički potjerani s dužnosti, ili od strane vlastite stranke ili samih birača. Ako je nešto na tim primjerima naučila, a čini se da je to slučaj, ona će pokušati organizirati svoj odlazak kako on ne bi izgledao tako da se čini da su je drugi „izgurali", već da je ona sama to odlučila i da je shvatila da je došlo vrijeme za oproštaj i bavljenje nečim drugim od onoga čime se bavila do tada.

S profesorom Stefanom Marschallom je razgovarao Srećko Matić.

Prof. dr. Stefan Marschall je politolog i profesor na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Düsseldorfu. Autor je više knjiga, između ostaloga i udžbenika „Politički sustav Njemačke" koji je standardno djelo u nastavi politologije na njemačkim fakultetima.