Atmosfera linča u Srbiji?

Prizori iz devedesetih vraćaju se na srbijanske ulice. Plakati, koji zapravo predstavljaju tjeralice čija su meta mediji, nevladine organizacije, ali i pojedini oporbeni političari, postali su svakodnevica širom Srbije.

Posljednju akciju lijepljenja plakata na kojima je popis takozvanih „stranih agenata“ poduzela je organizacija „Naši“. Na popisu je desetak medija i više nevladinih organizacija (NVO): B92, Danas, Vreme, Republika, NUNS, i Peščanik od medija, kao i nevladine organizacije Fond za humanitarno pravo, Žene u crnom, Centar za kulturnu dekontaminaciju, Yucom, Helsinški odbor za ljudska prava, Inicijativa mladih za ljudska prava, Sandžački odbor za zaštitu ljudskih prava, Fondacija Egzit, Autonomni ženski centar, Rekonstrukcija ženski fond, Beogradski centar za ljudska prava, Amnesty international, Građanske inicijative, Kvirija centar, Gej strejt alijansa i Dokunino.

Zahtijevaju uhićenja

Po riječima organizacije „Naši“, to je "spisak najistaknutijih antisrpskih plaćeničkih organizacija", kao i da kampanja ukazuje na potrebu „hapšenja i zabrane NVO-faktora sa spiska“. „Naši“ također od vlasti zahtijevaju da „usvoji Zakon o stranim agentima“, kako bi se efikasnije „obračunali sa zločinačkim NVO-faktorom“.

Članovi pokreta „SNP Naši“ zapalili su u okviru svojih daljnjih akcija i zastavu Vojvodine, a Beograd je preplavljen i plakatima „Pokreta 1389“ na kojima se vlast poziva da poslije vlasnika „Delte“ Miroslava Miškovića uhiti gradonačelnika Beograda Dragana Đilasa i lidera Liberalno-demokratske partije (LDP) Čedomira Jovanovića.

Ustavni sud protiv zabrane

Pitanje koje se postavlja je zašto su desničarske i kvazi-patriotske organizacije baš sada krenule u čitavu kampanju potrage za „stranim plaćenicima“? Maja Mićić, direktorica Inicijative mladih za ljudska prava ocjenjuje za DW da je organizacija „Naši“ prilično osokoljena nakon odluke Ustavnog suda Srbije, koji je odbio zahtjev za zabranom te organizacije: „I nakon toga je krenuo bukvalno neki njihov pir, u kojem oni pokazuju kako su oni relevantni, dozvoljeni, legalni... A ako su oni legalni, po nekoj njihovoj logici stvari smo svi mi ostali netko tko je podložan i tko bi trebalo da bude zabranjen.“

Najopasnije u svemu je šutnja vlasti. Oni gotovo da ne reagiraju tim povodom, upozorava Maja Mićić. Ta šutnja upravo daje vjetar u leđa ovakvim organizacijama, smatra Maja Mićić. Pojedine reakcije državnih funkcionara Maja Mićić vidi kao mlake i nedovoljne: „Naravno, te prijetnje, taj govor mržnje moraju imati neke konsekvencije ukoliko postoji vladavina prava u ovoj državi i postoje institucije kojima je u opisu posla da se time bave. Jednostavno, ne bi trebalo da to ignoriraju. A s druge strane meni to nekako izgleda jadno, onako figurativno rečeno, da mi koji smo se našli na spisku njih vučemo za rukav i molimo ih da odreagiraju i da nas štite.“

Ohrabreni novom vlašću

Novinar tjednika „Vreme“ Teofil Pančić kaže za DW kako se „Naši“ i slične organizacije osjećaju ohrabreno političkim promjenama u Srbiji: „Mi smo dobili jednu vlast koja je deklarativno proeuropska i sve to po redu, ali ipak znamo i kakva je njezina prošlost. A znamo i to da ta njezina prošlost nije baš sasvim prošlost nego da ona povremeno izbije na površinu i sada. I dobro znamo da su neki njezini prirodni ideološki saveznici zapravo oni koji se nalaze još desnije od nje.“

Fizičke prijetnje

Tvrdnje pojedinih oporbenih političara kako u Srbiji vlada atmosfera linča u svakom slučaju možda i nisu pretjerane, smatra Teofil Pančić: „Reći ću Vam i zašto između ostalog. U prošlom broju 'Vremena' smo objavili pismo koje su potpisali 'Naši', gdje su zapravo upućene i direktne prijetnje fizičkim nasiljem i slično. Dakle, ako to nije atmosfera linča ja ne znam šta je. Znači, ljudi direktno prijete i smatraju da svi oni koji su iz njihovog ugla nepoćudni nemaju normalna ljudska prava nego da su tako sa one strane zakona.“

S obzirom da optužuju mnoge kako su strani plaćenici, postavlja se i pitanje kako se financiraju brojne desničarske i nacionalističke organizacije. Za razliku od mnogih prozvanih nevladinih organizacija, koje navode svoje izvore financiranja, veoma je teško steći transparentan uvid u to odakle se i kako financiraju „Naši“ i slične organizacije. Teofil Pančić misli da bi bilo jako zanimljivo i to otkriti: „Naravno, jer se te stvari mistificiraju na dosta čudne načine. A ja ako bih htio da budem ciničan mogao bih da kažem da možda po takvim organizacijama kao što su 'Naši', Rusija nije strana država“.