„Bajram je kao da se ponovo rodiš“

Njih dvojica nisu mogli ući u bijeljinsku Atik džamiju jer je bila prepuna. Edin Delić i Samir Karajčić stajali su ispred ulaza i na razglasu slušali bajramsku molitvu u jedinoj gradskoj džamiji koja je u funkciji. Ostale četiri se renoviraju.

„Rodom sam iz Bijeljine, no sada sam došao iz Njemačke. Znate kako se ja osjećam na bajramsko jutro? K'o da sam se ponovo rodio, eto tako“, kaže Edin i dodaje da ove godine njegovi roditelji nemaju svoj „kurban“. Dobiti će kurbansko meso od rodbine, jer su oni svi dobili od njih, prošle godine. Samir se raduje bajramskom slavlju sa roditeljima i svojim društvom. „Slaviti će se i po kafićima, ne samo po kućama.

Bijeljina je moj grad i ja se ovdje osjećam potpuno slobodno, kao u svojoj kući. Imam poruku, kako da ne. Imam poruku za sve ljude dobre volje u BiH, a to je da budemo složni, da se družimo, budemo prijatelji i da živimo svoj život. Da ne bude više rata i to je to“, kaže Samir Karajčić.

U tišini bajramske propovijedi

Na molitvu u Atik džamiju, u centru Bijeljine, mnogi su stigli biciklima, no, bilo je i skupih automobila sa stranim registracijama. Uglavnom, probiti se u unutrašnjost džamije kako bi se zabilježila ova nesvakidašnja atmosfera, bilo je skoro nemoguće. Na mjestu gdje se ostavlja obuća, stoje ljudi u tišini i slušaju na razglasu bajramsku propovijed, takozvanu, hutbu.

Husref Osmanović, Bajram doživljava kao svoj najveći praznik. „To je prije svega obiteljski praznik. Teško nam je što nas ovdje mnogi susjedi uspoređuju s onim ekstremnim pripadnicima naše islamske vjere. Ja znam da su Bošnjaci iz Bijeljine i Janje fini i mirni ljudi koji su oduvijek imali jedan skladan suživot sa Srbima i Hrvatima“, kaže Husref i dodaje da je to poremetio „prokleti rat“. „Međutim, nadamo se da će ta vremena proći i da ćemo opet imati odnose kao u ona stara vremena kada smo dočekivali i Božić i Uskrs i Bajram zajedno, susjedi sa susjedima.“

Husref naglašava da je bilo problema oko dobijanja dozvole da se Atik džamija „podigne iz pepela“, no, ta vremena su prošla i on se nada da će se suživot, polako ali sigurno, vratiti kakav je bio prije rata. „Ja sam se kao dijete radovao Uskrsima, i katoličkom i pravoslavnom, zbog šarenih jaja. Volio sam i druge kršćanske praznike. Vidim da se opet nešto događa, da stvari kreću prema boljem.“ „Hoće li vam susjedi Srbi čestitati praznik?“ pitam. „Hoće, već mi je počeo „zvrčati“ telefon od ranog jutra. Ima kontakata među nacionalnim zajednicama. Učinjen je napredak, to svi mi vidimo i osjetimo.“

„Imamo li ikakav cilj?“

Nedžad Džafić svoje je mjesto u džamiji ustupio svojim sinovima. „Živimo sve brže i brže i ja volim Bajram zato što je to prilika da se svi okupimo zajedno oko nečega što je tako lijepo, tako plemenito... Kurbansko meso se dijeli onako kako je red i običaj: jedan dio susjedima, jedan dio obitelji, a jedan dio ostaje u našoj kući“, kaže Nedžad i dodaje da ga zna obradovati i bajramska trpeza: „Janjeće meso, piletina, bamija, sve ono tradicionalno iz naše kuhinje.“ Bajramska molitva se bliži kraju. Svi slušamo bajramsku poruku Mirsada (efendija) Okanovića: „Kada bi muslimani žrtvovali svoj egoizam, kao što žrtvuju životinje za Kurban Bajram, svaki dan bi im bio Bajram. Nažalost, Bajram nam dolazi samo dva puta u godini, ali ima i onih kojima je Bajram svaki dan. Osjećamo li da je došlo vrijeme za promjene? Jesmo li zadovoljni svojim životom? Imamo li ikakav viši cilj, ili se naš život odvija čisto nagonski, bez ikakva cilja i svrhe?“

Efendija Okanović postavlja teška pitanja i ne nudi odgovore. Traži da ih sami vjernici pronađu u tananim predjelima svojih duša ili duboko u svojim srcima. On sam, zadovoljan je kako njegovi vjernici proslavljaju svoj veliki praznik i naravno, ponosan je što je Atik džamija u Bijeljini bila puna. „Kao i svaki Bajram, i ovaj današnji, bio je ispunjen radošću, toplinom i ljubavlju. A kao što ste mogli vidjeti, naša džamija je bila premala da primi sve Bošnjake Bijeljine koji su željeli biti ovdje. Vidjeli ste da je čak i vani bilo ljudi koji su obavljali molitvu“, kaže efendija.

Prve čestitke stižu od pravoslavaca

Okanović dodaje i da je primijetio mnogo onih koji su došli iz dijaspore, kako bi baš ovdje u domovini proslavili ovaj veliki muslimanski praznik. „Oni se odmah poslije Bajramske molitve vraćaju natrag u svoje privremene domovine.“ „Koliko sada ima Bošnjaka u Bijeljini i kako oni žive?“ pitam. „Ne znam sa sigurnošću koliko nas ima, ali prema nekim pokazateljima, taj broj se kreće negdje između deset i dvanaest tisuća. Sva imovina je vraćena, ali koliko se ljudi stvarno vratilo, ne mogu reći. Što se naših sloboda tiče, ne možemo se požaliti. Imamo samo riječi hvale, ali što se tiče zapošljavanja i te gospodarske situacije, za nas Bošnjake to je jako neugodna situacija. Malo je Bošnjaka vraćeno na njihova predratna radna mjesta, sa kojih su nasilno otjerani. Žao mi je što to moram reći, ali to je tako. Naši ljudi su vrijedni i nekako se bore za svoju egzistenciju“, kaže efendija Okanović i naglašava: „Posljednjih nekoliko godina, prvu čestitku koju dobijem, dobijem od svojih prijatelja pravoslavaca, tako da i sada kada dođem kući očekujem SMS poruke, ali prvo od svog prijatelja Željka.“

Autorica: Ljiljana Pirolić

Odg. urednik: Željka Telišman