Barrosova „mršava“ prva godina

Zapravo bi Jose Manuel Barroso, koji je prije godinu dana imenovan za predsjednika Europske komisije, trebao biti „europsko lice godine“. Međutim, ovaj 49-godišnji Portugalac nije se iskazao niti sjajnim idejama niti velikim angažmanom u kriznim regijama. Europa nema svoj ustav, nije usvojen proračun, sve manje građana vjeruje u europske institucije, no stječe se dojam da se sve to toliko ne tiče Barrosa kojemu uvelike pomaže činjenica da je vesele prirode. Uvijek nasmijani Barroso uspijeva za svoja izlaganja dobiti pljesak kako socijaldemokrata i demokršćana tako i liberala. Kod ljevičara Barroso ukazuje na svoje mladenačke dane među maoistima, a kod konzervativnih na svoju sadašnju stranačku pripadnost, kod liberala pak na svoj neoliberalni imidž.

Komisija bez snažnih ličnosti

Barroso, dakle, vlada umijećem udovoljavanja svima. Tako se, primjerice, nalazi na liniji britanskog predsjedništva koje se zalaže za provedbu više reformi. S druge, pak, strane Barroso predlaže osnivanje fonda kojim bi se ublažile negativne posljedice globalizacije i time udovoljilo Francuskoj. U diplomatskim krugovima se ukazuje da se sada svima osvećuje izbor slabog predsjednika Europske komisije.

Niti među članovima napuhanog kabineta od 25 članova Europske komisije nema velikih i snažnih ličnosti, uz nekoliko izuzetaka, primjerice povjerenika Güntera Verheugena (zaduženog za industriju), Franca Frattinija (pravosuđe), Joaquina Almunie (monetarna pitanja) i Petera Mandelsona (konkurentnost). Najbolji primjer nemoći Europske unije je Benita Ferrero-Waldner, zadužena za vanjske poslove, koja u gotovo svim svojim nastupima na nekoliko jezika perfektno daje izjave koje nemaju nikakvu težinu sadržaja, jer bi možda mogla stati „na žulj“ nekom od 25 ministara vanjskih poslova zemalja članica. Time Europska unija potvrđuje koliko je još uvijek „laka kategorija“ na svjetskoj pozornici.

Najviše mu plješču kada ne radi ništa

Barrosu nedostaju projekti puni simbolike, poput proširenja ili monetarne unije koje je „pokupio“ njegov prethodnik Romano Prodi. U idućim koracima proširenja – na primjer u slučaju Turske – lako je raspoznati da će Barroso pokupiti više kritike nego pohvala. U cijeloj situaciji Barroso je odabrao cilj prema kojemu ga treba ocijenjivati. Naime, Barroso želi da ga se mjeri prema tome hoće li uspjeti gospodarski preporod Europe i hoće li doći do otvaranja novih radnih mjesta za više od 20 milijuna nezaposlenih europskih građana.

Barroso stalno spominje Lisabonsku agendu. Namjera da se nepotrebni zakoni i direktive ukinu od svih silnih projekata možda je još najbolje što je do sada prihvaćeno. Od 183 planirane mjere koje Komisija namjerava preispitati 68 je već odbačeno. Zanimljivo je i znakovito da ova Europska komisija pod predsjedanjem Josea Manuela Barrosa dobiva najveći pljesak kada ništa ne radi.